Sredinom novembra Dervenćanin Dejan Ćuk je podijelio svoja iskustva u borbi protiv bolesti zavisnosti od kockanja u svečanoj sali Gimnazije u Priboju u okviru predavanja na temu „Kocka – igra, zabava ili nešto više“.
Sa blagoslovom Episkopa mileševskog Atanasija, predavanje je organizovala Crkvena opština Priboj i Bratstvo pravoslavne omladine Priboja Sveti despot Stefan Lazarević, a pored Ćuka u interaktivnom predavanju je učestvovala i psihijatar dr Biljana Dragojlović.
Sa ovom porokom Dejan je se borio oko 17 godina, a sve je počelo bezazleno, još u osnovnoj školi. Uplata prvog tiketa u kladionici i početnička sreća naveli su ga da sa tom lošom navikom nastavi kroz srednju školu pa i na fakultetu.
– Dok sam studirao dobijao sam novac za svakodnevne potrebe koje sam koristio za kockanje, tako da sam znao u prvim danima prije plaćanja kirije i režija da okušam svoju sreću da to uduplam, međutim sve češće je to prolazilo lošije po mene. Bio sam u situacijama u kojima sam baš morao paziti ili posuđivati novac od sestre i rođaka da preguram taj mjesec zbog poroka koji tada već uzimao maha. I dok se sve više zaduživao tada je bila omogućenma i opcija „online“ klađenja što je problem i zaviosnost od kocke samo bio dublji, priča Dejan.
I dok su moje kolege čekali vikende zbog izlazaka, ja sam ih čekao zbog bolje kladioničarske ponude, a znao sam rasporede kao djeca kad idu u školu, kad ko igra kad igra i šta igra, prisjeća se ovaj mladić.
– Sve više i više sam se u to uvlačio i neminovno su krenuli i krediti jedan za drugim, počeo sam više ulagati i mislio sam da će mi ti krediti kupiti vrijeme i da ću povratiti izgubljeni novac, međutim dešavalo se potpuno suprotno. Volim da kažem da je kocka jedna psihološka igra koja testira čovjekove sposobnosti koliko je spreman da odoli u momentima kada ga ide i ne ide. Mene lično je dosta puta koštalo to što nisam mogao da se pomirim sa minimalnim dobitkom. Kada kola krenu nizbrdo tu nema zaustravljanja, tu sam sve do zadnje marke, nisam razmišljao da li će biti sutra, da li ću imati šta da jedem i slično, opisuje Dejan.
Da Bog gradi i kad ruši uvjerio se lično, pa sada nakon izvrsnog vremena vidi da je sve bila Božija volja.
– Hvala Bogu, sve se završilo kako treba i danas mi nije problem se naći na takvim mjestima i ostati potpuno miran. Nisam tražio nikakvu stručnu pomoć, a roditelji kada su vidjeli da ja sve više i više tonem, željeli su da potražim stručnu pomoć ili psihologa, majka je odlazila u manastir i pokušavala da me nagovori da pričam sa monahom. Ipak, tada ništa nije dopiralo do mene sve do tog momenta kada sam se odupro tom poroku koji bi bio moj način života. Danas smatram da je moja obaveza da ono kroz šta sam prošao širim dalje, ističe Ćuk.
Derventa Cafe
Bravo