Već šest i po decenija zajednički život u Modranu dijele Ilija i Jela Čalić. U braku su punih 66 godina, a njihova priča počela je krajem pedesetih godina prošlog vijeka – sasvim spontano, na derventskoj pijaci.
– Našli smo se na pijaci u Derventi. Ona je bila s jednim momkom, a ja mu kažem: ‘Imaš lijepu curu.’ On meni odgovori: ‘Pa vidiš da je lijepa.’ A ona će na to: ‘Moraš ti njega zamijeniti ako hoćeš’“, kroz osmijeh se prisjeća Ilija.
U šali je, kažu, počelo, ali su se ljubav i međusobno poštovanje pokazali kao temelj koji je izdržao sve godine i sva iskušenja. O svom braku govore jednostavno, bez velikih riječi.
– Šezdeset i šest godina nije malo. Neću reći da se nikad nismo posvađali, ali sam često znao reći: ‘Jele, što se džaba svađamo kad ćemo se pomiriti do mraka.’ Nema smisla da se ljutimo kad znamo da ćemo se izmiriti, kaže Ilija.
Danas, nakon toliko zajedničkih godina, najradije zapjevaju zajedno. Pjesma im je, ističu, lijek i radost. I kroz najteže dane pratila ih je ista melodija.
A bilo je i teških dana. Ilija je, poput mnogih Posavaca, otišao na rad u Njemačku.
– Nisam joj ni rekao dok nisam krenuo. Znao sam da ostaje s petero djece, sa sestrom, djedom i babom… ali odlučio sam ići, priča Ilija. U Njemačkoj je radio punih 27 godina i stekao penziju, dok je Jela vodila domaćinstvo i brinula o porodici. Svaki njihov susret bio je praznik.
Jela se prisjeća mladosti i rada bez predaha.
– On ode kositi prije nego što je krenuo u Njemačku, a ja na kopanje. Moja majka čuva djecu, a sutradan idemo u svatove. Ono što smo zaradili dan ranije, dali smo u jabuku. On dvjesto maraka, a kosac je bio skuplji. Ali smo se ispjevali dva dana, kazuje Jela.
Nije, kažu, bilo mnogo novca, ali je bilo radosti.
Rat devedesetih donio je nova iskušenja. Kuća je zapaljena, imanje uništeno. Ipak, među prvima su se vratili u Modran.
– Kad sam se vratio poslije rata, sve je bilo izgorjelo. Dok nisam imao gdje, spavao sam na Plehanu, na tavanu. Poslije sam napravio ovu kuću u kojoj danas živimo, govori Ilija.
Današnji dom četvrta je kuća koju su na istom mjestu podigli. Povratak nije bio lak, ali su ga dočekali s vjerom u ljude. Ilija pamti jedan od prvih susreta.
– Došao je jedan čovjek autom, prošao pa se vratio. Izašao, prišao kapiji i pitao može li da me pozdravi. Rekao sam mu: Ako smo ljudi, kod mene je uvijek slobodno da se pozdravimo, priča starac.
Danas, u poznim godinama, Ilija i Jela kažu da nigdje nema mirnijeg i ljepšeg života nego kod kuće, u Posavini. Ovdje su rođeni, ovdje su stvarali, obnavljali i pjevali. Ovdje, kažu, žele i ostati – dok god mogu naložiti vatru u svojoj kući i zapjevati zajedno.
HRT/Derventa Cafe
Sretno Vam bilo i dobro i dugo zdravlje.