In memoriam: Sjećanje na profesora Tripu Ninčića

Početkom sedmice napustio nas je uvaženi prosvjetni radnik i bivši direktor derventske gimnazije Tripo Ninčić, pa se prisjećamo njegovog životnog puta i profesionalnog djelovanja u našem gradu. 

Tripu Ninčića, kao osnovca, mučile su brige kako i gdje da upiše srednju školu jer u Nevesenju, daleke 1958. godine, nije bilo ni jedne srednje škole u koju se moglo upisati, a pogotovo ne poljoprivredne škole, kako je željela njena majka Milica. Zato je Tripo morao iz Nevesinja krenuti u Derventu, gdje je živio i radio njegov stariji brat Mihajlo.

Ispostavilo se da nije bilo volje majke da dijete ide u školu i bratove pomoći, Tripo, možda, nikada ne bi upoznao Derventu i u njoj započeo školovanje – svoj dalji rad i život.

Tripo je rođen 1941. godine u selu Odžak kod Nevesinja i tu završio prvo četvorogodišnju, a zatim osmogodišnju školu. 1958. godine u Derventi je upisao, a u Banjaluci završio, Srednju poljoprivrednu školu.

– Majka Milica je bila nepismena, ali veoma ”promućurna” žena. Računala je u to vrijeme da je šteta završiti školu za koju nema posla, a smatrala je da je to baš poljoprivredna škola, koja najviše daje mogućnosti da se dijete u životu snađe. Brat Mihajlo, nakon prerane smrti oca Nikole, brinuo je zajedno s majkom o mlađim sestrama i braći, pa smo se tako svi školovali, kazuje Tripo.

U Derventi brat Mihajlo se zadržao dvije godine, pa je premješten u Banjaluku. Tripo je morao za njim, jer nije mogao ostati sam . U Banjaluci je završio srednju školu, a onda, upisao Prirodno-matematički fakultet u Sarajevu, gdje je uspješno diplomirao 1966. godine na smjeru biologija.

– Uvijek me privlačila priroda i to sam volio još od djetinjstva, pa sam se zaintresovao za biljke i životinje, te sam nakon srednje škole nastojao da upišem nešto u vezi s tim, odnosno biologiju. Po završetku studija, dobio sam 1968. godine posao profesora u Učiteljskoj školi u Derventi. Tu ostajem jednu godinu i odlazim u Han Pijesak da radim u Gimnaziji. Nakon šest mjeseci rada u Han Pijesku odlazim u Kotor u Institut za biologiju mora, veli Tripo.

U Derventu ponovo dolazi 1975. godine kao profesor u Srednjoj poljoprivrednoj i medicinskoj školi. Od tad će ovaj grad nad Ukrinom definitivno postati stalno mjesto njegovog boravka.

Boravak u Kotoru je bio veoma intresantan, jer je radio na poslovima koje je volio, a to je ispitivanje biologije mora. Za to vrijeme imao je privilegiju i čast da boravi u Francuskoj na posebnom školovanju i specijalizaciji za oblast ribarstva.

U Derventi je 1991. imenovan za direktora Srednjoškolskog centra, a 1992. godine za direktora Gimnazije sa tehničkim školama, a na toj funkciji Ninčić ostaje sve do penzionisanja 2006. godine.

Profesor Tripo se vjenčao sa Olgom Ivanović iz Kotora sa kojom od 1972. godine sretno živi i stekao je s njom dvoje djece, sina i kćerku.

Osim biologije i prirode, od prvih školskih dana, Tripu je intresovao sport, pa je najviše provodio slobodno vrijeme na terenima za odbojku. Igrao je u nekoliko odbojkaških klubova, a najveći doprinos je dao u radu Ženskog odbojkaškog kluba ”Derventa” kao sportski radnik, pa se i njegovom zaslugom ovaj klub uspješno takmiči u Prvoj odbojkaškoj ligi Republike Srpske.

Rado sjeća i svojih teških dana iz djetinjstva za koje kaže da je svu djecu u porodici pratilo uvijek siromaštvo i bijeda, jer su ostali veoma rano bez oca, pa su se majka i najstariji brat morali brinuti za četvoro male djece.

– Majka je uvijek govorila da nema života bez škole i da ko završi školu može bolje da živi, jer bez škole nema hljeba i ne može se na škrtom kamenjaru živjeti ni sa školom, pogotovo bez škole, i da treba ići iz kamenjara u bolji svijet, sjeća se Tripo.

Zato, profesor Tripo, kao iskusni školski pedagog, koji je skoro čitav radni vijek posvetio radu sa omladinom, ne može da prihvati činjenicu da se mlađi lako predaju i ne ulažu napor da završe

Uvijek je savjetovao svojim učenicima da ne gube nadu, kako bi uspjeli da završe školu i da budu sretni ljudi u životu.

Kao dječak bio je, kako se to kaže, “živo dijete” i kad je imao jednu godinu života igrajući se pao je u žar, pa je zadobio opekotine po licu, od čega i danas nosi ožiljke, a u četvrtom razredu sijekući drva posjekao je prst na ruci, što mu nikad u životu nije predstvaljalo neku neugodnost niti je doživio radi toga neku životnu nepriliku.

– To sve što sam doživio u djetinjstvu i kroz život, nije bilo ništa od onog što ću, kao profesor i pedagog, doživjeti 1992. godine u zarobljeništvu. To je na mene ostavilo loše uspomene, najteže posledice i životne ožiljke, koje ne mogu nikako zaboraviti ni preboljeti, jer sam bio zarobljen od strane svojih učenika, kolega profesora i poznanika iz grada za koji su me do tada vezale samo lijepe uspomene. U logoru sam zadržan 27 dana, veli profesor, Tripo Ninčić.

 Savko Pećić Pesa – Iz knjige, “Derventske  kaskade 2”