Boris Jovičić rođen je 20. septembra 1988. godine u Zagrebu. U svome rodnome gradu završio je osnovnu i srednju školu, te Fakultet političkih nauka. Od 2009. do 2011. godine radio je na zagrebačkom Radiјu „Student“, a od 2011. godine do danas novinar je hrvatske komercijalne televizije RTL TV.
Kada i kako ste odlučili postati sportski novinar?
– Kao što se većina najboljih stvari u životu dogodi spontano, tako se dogodilo i moje sportsko novinarstvo. U tinejdžerskim godinama nisam znao čime bi se bavio osim što sam znao čime ne bih. S obzirom da su mi roditelji bili novinari, oduvijek mi se sviđao njihov način života. Niti jedan dan nije bio isti, puno vremena su provodili na terenu upoznavajući nove i zanimljive ljude, a meni je jedina želja bi da poslom nisam vezan za četiri zida. Sportom se bavim otkako znam za sebe, a s obzirom da nikada nisam otišao u neke vode koje bi mi osigurale egzistenciju, sljedeći logičan korak za mene je bilo sportsko novinarstvo. Na mojem putu, moram priznati, bilo je i puno sreće. 2011. sam došao na praksu na RTL dok je kolegica Ana Strizić bila na porodiljnom i više nikada nisam otišao. Tako da bi rekao da je sportsko novinarstvo odabralo mene, a ja sam prihvatio ponuđeno. Biti dio najvećih sportskih uspijeha jedne zemlje je velika privilegija, tako da nikada nije bilo dvojbe je li poziv sportskog novinara nešto te sam mu odlučio posvetiti život.
Šta najviše volite u svome poslu?
– Mislim da će na ovo pitanje gotovo svi novinari ponuditi isti odgovor. Koliko god ovaj posao može biti nevjerojatno stresan, adrenalin i onaj osjećaj nakon uspješno obavljenog zadatka ili zavezane priče je ono što svakog novinara najviše drži u ovom poslu. Naravno, tu je i privilegija prisustvovanje najvažnijim trenucima poput nekih velikih događanja, prvenstava, prermijera, ekskluziva i sličnog što čini ovaj posao potpuno drukčiji od drugih. Život novinara je svojevrstan život na rubu. Uvijek je borba s vremenom, sa sagovornicima, s osiguravanjem najboljih kadrova, s urednicima i kolegama. Moj doživljaj novinarstva okarakterisao bih kao pilotiranje borbenim avionom.
Da li imate neke svoje posebne metode i tehnike koje primjenjujete u svome radu? Ako ih imate, možete li neku tehniku ili neki metod podijeliti sa nama?
– U novinarstvu, pogotovo televizijskom, bitan je osjećaj samopouzdanja jer je kamera nemilosrdna. Dobar novinar je pripremljen novinar. Prije svakog odlaska na teren držim se osnova. Dobro pripremim temu, razradim pitanja i pripremim glas. Kako bi se dobila najbolja prezentacija i kontrola razgovora meni je lično najbitnije odraditi pripremu i prezentaciju. Uz to koristim se vizualizacijom koliko god je to moguće jer su tereni često nepredvidivi i gotovo ih većina završi improvizacijom, ali bez razrađenog plana povratak s terena često može rezultirati razočaranjem jer se manjkavi materijal ili nepostavljeno pitanje ne može nadomjestiti. To je pogotovo izraženo u televizijskom novinarstvu. Prije javljanja uživo koristim tehnike disanja kako bi se opustio, skoncentrisao, te izgledao što prirodnije.
Koji su po Vama najveći savremeni izazovi za sportsko novinarstvo?
– Teško je konkretno odgovoriti, jer puno zavisi od događaja do događaja. Ako ste vlasnik prava na pojedine događaje, kao što je RTL posljednje četiri godine bio za rukomet, onda je sve jednostavno jer je su svi akteri i materijali uvijek dostupni. U slučaju kada niste vlasnik prava odlazak na teren znači maksimalno izvlačenje iz onog što je ponuđeno. Konkretno moj posljednji teren je bio odlazak na finale Davis Cupa u Francusku, za koje nismo imali prava na prenos mečeva hrvatske reprezentacije, tako da se moj posao svodio na snimanje navijača, priče o stadionu čiji se teren dijeli na pola putem mehanizma, odlaska na sve treninge Hrvatske i Francuske, javljanja uživo za sve informativne emisije. Uvijek je cilj ponuditi nešto više od konkurencije ili vlasnika prava. Iz moje perspektive, to su neki zahtjevi s kojima se kolege s drugih televizija i ja malo teže nosimo na terenima.
Vi radite kao sportski novinar na hrvatskoj komercijalnoj televiziji RTL TV. Da li nam možete opisati unutrašnjost RTL kuće? Šta njenu unutrašnjost čini posebnom?
– RTL je oduvijek bio na glasu kao TV kuća s najboljom atmosferom. Mi smo relativno mlad kolektiv, ali imamo novinare koji već sada imaju respektabilno iskustvo. S ponosom mogu reći da smo nepristrani, da nikada nismo bili politički obojeni i da samim time imamo status televizije kojoj se vjeruje. Mi smo najmanja redakcija od tri najveće TV kuće u Hrvatskoj, pa je nekako i atmosfera porodična, što smatram našom snagom. Takođe, puno kolega je kroz godine napredovalo na rukovodeće pozicije kuće, čime se stvara jedna kohezija poslodavaca i zaposlenika. Možda najbitnije za novinarstvo je to što imamo apsolutno slobodu i nemamo cenzuru.
Kako izgleda jedan Vaš radni dan?
– Niti jedan dan u karijeri novinara nije isti, ali po pravilu sve počinje kolegijumom. Često se radni dan dogovara na kafi, jer novinarstvo nije konvecnionalan posao. Ja bi čak otišao i korak dalje pa zaključio da se novinarska kreativnost postiže u dokolici. Novinarstvo je kreativan i misaoni process. Nije dovoljno šturo informisati, već prikovati gledatelja za televizor. Nakon kolegijuma kreće se na teren ili u pisanje priloga, u zavisnosti o tome kakav je dnevni raspored događanja. Nakon povratka s terena, prvo se pišu kratke vijesti za emisiju u 16:30, zatim se ide u montažu s prilogom za „RTL Danas“. Ako postoji predviđeno javljanje uživo slijedi odlazak u garderobu i šminku, gdje se oblačimo za javljanje i zatim odlazak na „live“.
Pošto je novinarska profesija sama po sebi dinamična, danas smo u jednom gradu/državi, a sutra u drugome gradu/državi. Da li nam možete navesti nazive država iz kojih ste izvještavali o sportskim događajima?
– Najviše putujem u posljednje dvije godine, pa sam tako izvještavao iz Slovenije, Austrije, Italije, Velike Britanije, Mađarske, Rusije i Francuske.
Koja Vas je država posebno očarala? Zašto?
– Kao novinari stvarno imamo malo vremena za uživanje u destinacijama na koje nas odvede posao, ali posebno ću pamtiti Svjetsko prvenstvo u Rusiji i finale Davis Cupa u Francuskoj. Rusija mi ostaje u sjećanju kao nevjerojatan spoj istočne i zapadne kulture, odnosno kapitalizma i socijalizma. Proveo sam tri sedmice u Sankt Peterburgu i njegovoj okolini i po povratku mi je trebalo sedam dana da sažmem sve dojmove i iskustva jer je stvarno riječ o jednom kulturološkom šoku na koji mi, možda, nismo navikli. Francuski gradić Lil je ostavio dojam svojom toplinom, ali i mojim prvim susretom s francuskom kulturom. Ponavljam, neki dublje dojmove teško ostvarujemo jer smo većinom vezani za posao kroz dan.
Po Vašem mišljenju, kakvi su današnji mediji, gledajući prostor Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine?
– Moram priznati da malo pratim medije iz regije, ali mislim da se novinarstvo diže pojavom komercijalnih televizija. Zamka je u tome što mogu biti žute i senzacionalističke jer od toga žive, ali s druge strane na njih ne postoji ili je gotovo zanemariv politički utjecaj. Što se tiče BiH, malo sam više upoznat s radom pojedinih TV kuća i smatram da stanje u novinarstvu ne može biti dobro dok god politika kroji izvještavanje. Tu ponajprije mislim na RTRS i BN TV gdje se može vidjeti prevelika razlika u izvještavanju s pojedinih događaja. Naravno, treba uzeti u obzir okolnosti jer biti kritičar kolega iz sigurne fotelje je licemjerno. U ograničenom sistemu nije lagano plivati, a i računi se sami ne mogu platiti. Naravno, uvijek treba imati na umu prave vrijednosti i pokušati stremiti ka njima.
Po Vama, koji mediji sa naših prostora najprofesionalnije izvještavaju?
– Smatram da bi to bile RTL i Nova TV iz Hrvatske, BN TV iz BiH, a za Srbiju i dalje ne mogu prosuditi, jer nemam pristup.
U čemu se ogleda najveća razlika između medija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?
– Mislim da što se tiče vizualnog identiteta, sve su televizije u rangu. Sve ostalo se svodi na uredničku politiku, tako da je teško govoriti o nekom obrascu koji bi se mogao okarakterizirati kao razlika. Smatram da je jedino bitno što bi trebalo biti zajedničko svim zemljama su objektivnost i sloboda medija i da je to jedino čemu se treba težiti.
Šta bi poručili budućim kolegama novinarima?
– Budućim kolegama bi poručio da u novinarstvo ne ulaze zbog ega i toga da budu viđeni na televiziji i da budu javne ličnosti, već da u novinarstvo ulaze zbog rijetke mogućnosti da se njihov glas i stav čuje i da budu svjesni moći koju imaju. Novinarstvo je elitno zvanje i velika odgovornost. Mi smo glas javnosti, mi smo nosioci promijena, budite skromni kada ste stvarno odradili dobar posao, a ne robovi taštine. To je česta pojava i zamka u koju novinari upadnu. Mi smo samo medij, kanal prenošenja informacija. Nemojte nikada stavljati sebe ispred priče koju imate. Budite hrabri, imajte stav, budite mangupi, ali ne umišljeni. Novinar mora imati integritet, znanje, pripremljenosti, pitanja moraju biti britka, ali ne nužno provokativna. Razmišljajte glavom, vizulazirajujte cilj i šta želite postići. Naravno, vječno se poteže pitanje kako biti objektivan. To je bilo moje prvo pitanje kada mi je mentor rekao da sam diplomirao, a ovo je bio njegov odgovor. Nemoj razmišljati o objektivnosti, razmišljaj o svojim stavovima i vrijednostima i jesu li oni u skladu s boljitkom za društvo, stanovništvo, zajednicu. Budi ispravna osoba i bićeš dobar novinar.
Kada bi bili ponovo u prilici biranja svoga zvanja i zanimanja, da li bi opet odabrali to da budete sportski novinar? Zašto?
– Otkako radim ovaj posao nije se dogodio dan da samo posumnjao u svoj odabir. Ima lakših, ima težih dana, dosadnijih i zabavnijih, ali ja ću se držati one: ako voliš posao koji radiš, onda nećeš morati raditi niti jedan dan u životu. Već sada sam proživio toliko lijepih trenutaka i toliko velikih uspjeha hrvatski sportista da mi niti jedan drugi posao to ne bi mogao pružiti.
Vanja Gogić, student jurnalistike iz Dervente
