Gostovanje proslavljenog glumca Tihomira Stanića sa monodramom “Na Drini ćuprija” bila je prilika da razgovaramo sa jednim od najistaknutijih imena srpskog i regionalnog glumišta. Stanić je glumac, reditelj i producent, ali i strastveni istraživač i tumač djela Ive Andrića. Veliki dio svog stvaralaštva posvetio je proučavanju i scenskom predstavljanju nobelovca, a upravo ta posvećenost donijela mu je prepoznatljivost u ulozi književnog velikana.
Osvjedočeni poznavalac Andrićevog lika i djela priznaje da mu je u početku bilo lakše da pronikne u lik nobelovca, ali kako je vrijeme odmicalo, odgovornost je rasla, a izazov postajao sve veći. Njegovo prvo pojavljivanje u ulozi Ive Andrića bilo je u predstavama “Znakovi” i “Razgovor sa Gojom” u režiji Petra Zeca, zajedno s legendarnim Petrom Kraljem. Premijera potonje je održana 17. aprila 1990. godine, datuma koji mu se duboko urezao u sjećanje jer je to i godišnjica smrti njegovog oca, seoskog učitelja, koji mu je usadio ljubav prema knjigama.
U razgovoru sa Stanićem dotakli smo se njegovog dugogodišnjeg rada na interpretaciji Andrića, njegove karijere, kao i ličnih inspiracija i pogleda na glumu i umjetnost.
Najširoj publici je postao poznat kao Andrić pojavljivanjem u filmu Zdravka Šotre „Lajanje na zvezde“, jednom od remek-dijela domaće kinematografije.
Snimao sam televizijsku emisiju u kojoj sam igrao Branka Radičevića u Sremskim Karlovcima. Dok sam čekao voz, u isto vreme su snimali film Lajanje na zvezde. Tada me primetio Šotra, i nekoliko dana kasnije pojavio sam se na snimanju na Kalemegdanu – kao Ivo Andrić. Ta scena ostala je upečatljiva i često se prepričavala.
Tada sam imao 37 godina, a Andrić je imao 69 kada je dobio Nobelovu nagradu. To je specifičnost Šotrine umetnosti – takve materijalne greške, gde glumac od 40 godina bez maske igra starca, niko nije ni primetio. Ali kada smo započeli pripreme i pisanje scenarija za seriju Nobelovac, odgovornost je naglo porasla. Scenaristi Ivan Velisavljević i Jelena Mijović, zajedno sa mnom, suočili su se s velikim izazovom – kako odabrati ključne segmente Andrićevog bogatog života koji će ga najvernije oslikati. Bio je pripadnik organizacije Mlada Bosna, kasnije diplomata, ambasador u Berlinu 1939. godine, a potom i dobitnik Nobelove nagrade.
Šta Vas je tako privuklo Andriću?
Njegovi savremenici su o njemu govorili razne stvari – da je bio prevrtljiv, sebičan, da nikada nikome nije platio piće. Ali kako neko ko je celokupan iznos Nobelove nagrade, tada još vrednjih milion dolara, poklonio bibliotekama u Bosni i Hercegovini može biti sebičan samo zato što nije platio nekom piće? A šta bi nekom dobro učinio da mu je piće platio piće, nije vrlina piće.
Takođe, fascinantna je i činjenica da je, uprkos tome što je imao mogućnost da ode u Švajcarsku i skloni se od ratnih opasnosti, izabrao da se vrati u Beograd, koji je tokom rata dvaput bombardovan. Izabrao je da mu život bude ugrožen, baš kao i činjenivom da nije dao ništa njegovo da se štampa dok je država pod okupacijom. Iako je rođen kao Hrvat, izabrao je srpsku nacionalnost i podelio sudbinu naroda kojem je pripadao. Naravno, građanski Beograd mu je zamerao što se priklonio komunistima i postao član Komunističke partije, ali sve te kritike su iz moje perspektive beznačajne u poređenju s njegovim moralnim odlukama. Odbio je da potpiše apel Nedićeve vlade, kojim se osuđivala borba protiv okupatora – nešto što su mnogi srpski intelektualci tada ipak potpisali. Pričale su se i anegdote o njemu, poput one da je, kada su mu okupatori pokucali na vrata, odgovorio ženskim glasom: „Gospodin Andrić nije kod kuće.“ To su neki uzimali kao dokaz njegovog kukavičluka.
Međutim, u okupiranom Beogradu bilo je potrebno mnogo hrabrosti da jedna ugledna ličnost, tada već dopisni član Akademije nauka i umetnosti, odbije da stavi svoj potpis na taj dokument. Sve te činjenice dovele su me do toga da Andrića doživim ne samo kao izuzetnog književnika i mudrog eruditu, već i kao velikog čoveka. U najopasnijim vremenima ispunio je sopstveni zadatak – da preživi, da ostane čovek i da napiše hroniku o Bosni. I u tome je uspeo.
Osvjedočeni ste poznavalac lika i djela našeg nobelovca Ive Andrića, stoga i ne čudi što večerašnju monodramu izvodite već 20 godina. Međutim, prošle godine ste okončali snimanje i emitovanje serije “Nobelovac”, za koju ste rekli da ste “napokon uspjeli da ispričate priču o Andriću, na način koji zaista osećate da je trebalo”. Da li je to vrhunac Vaše karijere? Recite nam nešto i o samoj monodrami.
To je moje duboko osjećanje. Predstavu koju sam odigrao izvodim od 2001. godine – dakle, skoro četvrt vijeka. Andrićevo delo mi je donijelo mnogo inspiracije, ali i odgovore na mnoga moja lična promišljanja o svetu, vremenu, sukobima i nerazumijevanju među ljudima. Andrić je često bio zloupotrebljavan i pogrešno tumačen, razne strane su pokušavale da njegove riječi uklope u svoje unaprijed zadate teze, ali on je uvijek pisao s nevjerovatnom lucidnošću i neutralnošću. Govorio je o različitim tumačenjima istih događaja, ističući kako nije zabeležen slučaj da je neko nekog razuverio ili naterao da promeni mišljenje. Njegovo delo nudi konstante, nepomerive činjenice, ali istovremeno pokazuje koliko je besmisleno insistirati na sporovima koji ne vode ničemu.
Jedan od najboljih primera je priča “Pismo iz 1920.” koja je često pogrešno interpretirana – govorilo se da je to priča o bekstvu od mržnje. Međutim, junak te pripovijetke gine u Španskom građanskom ratu, što pokazuje da se od mržnje ne može pobeći, jer ona postoji svuda, bez obzira na geografiju.
U svom radu trudim se da publici približim tu Andrićevu mudrost. Njegov esej “Razgovor s Gojom o umjetnosti”, koji je napisao tridesetih godina prošlog vijeka, smatram izuzetno važnim i koristim ga u radu sa studentima na Akademiji umjetnosti u Beogradu. Taj tekst pomaže mladim glumcima da razumeju dileme i izazove s kojima će se susretati u svojoj profesiji. Cela Andrićeva literatura, u stvari, pomaže čoveku da lakše podnese i shvati život.
Što se serije “Nobelovac” tiče, to je bio ogroman izazov. Preuzeo sam odgovornost od samog početka – od ideje, preko scenarija, do montaže i završne isporuke. To je bio proces u koji sam uložio sve, čak sam za potrebe snimanja smršao 15 kilograma. Bio sam potpuno posvećen, a moji studenti i porodica su se u jednom trenutku pitali hoću li izdržati taj tempo. No, meni to nije bilo teško jer sam znao da radim nešto važno i vrijedno. Da li je to vrhunac moje karijere? Možda jeste, a možda je to tek temelj za ono što dolazi. Vrijeme će pokazati.
Ja sam toliko ponosan na činjenicu da sam od samog početka verovao da će monodrama dopreti do publike, što se dešava ovih godina poslednjih, zahvaljujući i popularnosti koju sam ja kao glumac stekao u nekim drugim serijama. Izvođena je u regionu, ali i u Sent Galenu, Lozani, Čikagu…obistinila se moja vera u moju nameru da budem posrednik između velike literature i slušalaca i publike. I eto, da ništa drugo u životu nisam uradio, to što sam uspeo u nameri da ovim pripovedanjem doprem do publike i to što sam uspeo da tu seriju snimim, je dovoljno.
Andrić je, očigledno, imao veliki uticaj na Vas. Koliko ste kao individua preuzeli od njega i da li je bilo nečega što ste usvojili kao životnu vodilju?
Sigurno je ostavio traga na mene, kao što svaki važan susret u životu ostavi svoj pečat. Andrić mi je neka vrsta uzora i ideala. Voleo bih da mu ličim, ali priroda mog posla je potpuno drugačija. On je bio introvertan, dok je za glumca neophodno da bude ekstrovertan, da voli publiku i pažnju.
Jednom je, u intervjuu 1968. godine, rekao da mu svaki javni nastup predstavlja mučenje. Za mene je to suprotno – ja uživam u javnim nastupima. No, ono što nas povezuje jeste stav prema radu. Kada je dobio Nobelovu nagradu, izjavio je: “Jedva čekam da se sve ovo završi i da se vratim svom svakodnevnom radnom danu, jer radni dan je za mene najveći praznik”. I ja osjećam isto – rad mi donosi radost, uživam u svom poslu i ne osjećam potrebu za odmorom. Stalno radim na novim projektima, trenutno pripremam nekoliko predstava, planiram snimanje “Znakova pored puta” u formi male televizijske emisije, a imam i ideje za ekranizaciju “Omer-paše Latasa” i serije o Milošu Crnjanskom i Meši Selimoviću. Zadovoljstvo je valjda u nečemu što nas tek čeka, što je nepoznato i što tek treba osvojiti.
Kada govorimo o zadovoljstvu i uživanju, šta Vam je draže – pozorište ili film?
Oboje. Nekada me film nije toliko zanimao jer sam se osjećao samo kao oruđe u rukama reditelja. Ali otkako sam počeo da produciram filmove, a sada i da režiram, strast prema filmu se produbila. Sada mi je čak žao što neke filmove koje sam producirao nisam i sam režirao. Film mi omogućava da prenesem priču onako kako je zaista osjećam.
Večerašnje gostovanje nije Vaš prvi dodir sa Derventom. Sjećate li se snimanja filma “Turneja” ovde? Kakve uspomene nosite?
Naravno! Dolazeći ovde, setio sam se svakog trenutka. Kada smo prvi put došli da tražimo lokacije za snimanje, obilazili smo Derventu, Šamac, Prijedor, Dubicu… Bilo je to jedno od mojih prvih producentskih iskustava i fascinantno mi je bilo posmatrati kako se scenarij pretvara u slike. Prvo smo došli ovde i velikodušno su nas primili Milorad Simić i Milica Pelesić.
Posebno mi je draga činjenica da smo predpremijerno prikazali film ovde, gdje filmskih projekcija nije bilo gotovo dvije decenije. Taj film me vratio u detinjstvo – odrastao sam u malom selu Johova između Dubice i Kostajnice, gdje smo gledali filmove u improvizovanoj sali, a tada sam dobio priliku da dovedem velika imena poput Dragana Nikolića i Voje Brajovića da snimaju upravo u tom domu. To su trenuci koji su za mene dragoceni. Bilo je dosta anegdota, kao na primer kada su istovremeno na snimanje stigli ministar u nekom skupom automobilu i moja majka u “stojadinu”, tako da je izgledalo kao da je snimanje prekinuto zbog dolaska moje make.
Iako imate još mnogo ideja i planova, činite se zadovoljni ostvarenim do sada. Koja su za Vas priznanja najdraža?
Goran Marković ispričao anegdotu kada je čestitao jednoj glumici značajnu nagradu Zlatnu arenu u Puli, a ona ga je pitala ko je dobio prošle godine nagradu, što on nije znao. Toliko o nagradama, njih pamte samo oni koji su ih dobili.
Najveća nagrada je kada vaš rad donese novi posao, kada vas publika prati u tišini na predstavi, kada vas neko prepozna po načinu na koji izgovarate rečenicu. To su trenuci koji su vredniji od bilo kojeg trofeja. Moja kćerka mi je jednom rekla da je Al Paćino podsjeća na mene po načinu glume – ne znajući da je upravo on bio moj veliki uzor. To su one male, ali suštinski važne nagrade koje nosim u srcu. Možda najveća nagrada je da ljudi u mojim godinama i dalje sa radošću rade.
Derventa Cafe
