Međutim, može li ljubav moriti?
Riječ moriti, etimološki vodi porijeklo od mora (sablast, utvara, mitsko biće, privid). Glagol moriti znači – snažno spopadati, pritiskati, mučiti (nekoga). Zatim, mučiti (brigama, nevoljama).
Lončar zavidi lončaru
Tvrdica se najviše goropadi na svog upravnika imanja, proždrljivac na kuvara a ljubomoran čovjek na svoju ženu.
Gotovo je postala svakodnevica u štampi – tragičan ishod ljubavi. Od objekta do žrtve samo je jedan moment. Otuda je važno, jednom zauvijek, prestati povezivati stanja ljubomore sa zdravim osjećanjem ljubavi. Na našim prostorima se još od malih nogu servira: ko se tuče taj se voli. I tome slično. Ljubomora je se nalazi na listi bolesti Svjetske zdravstvene organizacije.
Korijene zavidljivosti pronalazimo jako rano – u roditeljskoj kući. Zavist, kao i svaka strast, jeste energija. Samo od nas zavisi kako ćemo da je usmjerimo. Pojava ljubomore kod djece znak je urednog razvoja djeteta. Svako dijete želi da bude voljeno zbog onog što jeste a ne onoga što čini. Otuda je važno na vrijeme učiti male ljude da su svi ti osjećaji normalni. Iako neće nestati, možemo se naučiti nositi sa njima.
Dr Miloš Vesin razgraničava zavist i ljubomoru: “Za zavist je potrebno dvoje; za ljubomoru – troje“.
Navodi nam primjer kako se zavist odražava na fizognomiju (spoljnji izraz čovjekovog lica, kao izraz tajnih, unutrašnjih osobina duha).
Ovo prastaro osjećanje listamo na prvim stranicama Biblije, u četvrtoj glavi Knjige postanja. Početak ljudske istorije obilježava bratoubistvo. Kain ubija rođenog brata iz ljubomore i završava u izgnanstvu. Avelj je simbol svake nevine krvi. Okidač za Kainov čin je Božije primanje Aveljove žrtve. Ova lekcija nas uči: Kain je trebalo da se raduje sa bratom i prihvati da ima brata koji je “bliži” Bogu. Uprkos tome što i Bog zna da je Avelj ubijen, on Kainu prilazi oprezno i pita ga: “Kaine, gdje ti je brat Avelj?“ I dalje, zašto mu se lice namračilo? Ovdje leži začetak fiziognomije kao nauke.
I Hipokrat, kaže, da je najteža bolest ona u kojoj se lice bolesnika toliko izmijeni da više uopšte ne liči na sebe. Svjedoči kako je gledao ljude koji su u gnijevu u velikoj mjeri mijenjali izgled, boju lica, glas i pokrete. Slika ove strasti se duboko utisnula u njegovo sjećanje.
Znao sam da moj prijatelj nije savršen čovjek. Znao sam da sam se oženio – ženom
Pametan čovjek ništa ne prepušta sreći, kaže Plutarh. Nego, jedno povjeri ženi u zadatak, drugo sluzi, treće prijateljima. Kao što vladar čini sa nadzornicima, računovođama i upravnicima – a sam pameću rješava najvažnija pitanja.
Jer kao što sitan slog zamara oči, tako i sitni poslovi izazivaju napetost pokreću ljutnju koja se iz loše navike prenosi na važnije predmete.
Pjesnikinja Sapfa poručuje:
Srdžba kad se u grudima širi,
Lajavi jezik držati pod stražom.
Književnost nam pruža mnogo sličnih primjera. Najpoznatiji je Šekspirov primjer Otelove ljubomore. Kod razvoja Otelovih neprijatnih emocija važnu ulogu igra lik koji se u psihološkim udžbenicima naziva “glavnim krivcem”. Dezdemona je simbol čistote i nevinosti.
U poslednje vrijeme sve češće slušamo o kombinaciji: empata i narcisoidna ličnost. Otelo je odličan ratnik, iskusan vojskovođa, čovjek pun vrlina i plemenitosti. Pravičan je i pošten. Njegovi zagrljaji grubi su i sladostrasni, po Rodrigovom mišljenju. Čedna Dezdemona je zavoljela njegovu dušu. Iako tamnije puti, njegovo lice je moralo izražavati nešto od te duše.
Mavar, ma koliko ga ja ne trpeo, postojane je, plemenite naravi i pun ljubavi; I moram priznati da će se pokazati prema Dezdemoni kao divan muž…
Šekspir na početku naglašava Otelovu plemenitost, veličinu i samopuzdanje. Stvara nam utisak o njegovoj duhovnoj snazi i osjećajnom bogatstvu.
Otkuda onda sunovrat? Ljubomora nije osjećanje samouvjerenih osoba. Samo nesigurni ljudi mogu biti ljubomorni. Stručnjaci je smatraju jednom formom ludila. Ona ne vrši svoja zla po mjeri pameti nego prema mjeri ludila.
Ljubomora je sitničarska i sebična. Malodušna. Ljubomora je strah, a ljubomoran čovjek je kukavica.
Na Otela utiču klevete da Dezdemona ima ljubavnika, lijepog Kasia.
Čuvajte mi se ljubomore, moj gospodaru;
To čudovište zelena oka još se podsmeva
Onome čime se hrani…
Otelova duša je otrovana ljubomorom. Zadavljuje Dezdemonu. Otelo je drama unutrašnjih sila i duha.
Otelo: Već govorite o biću koje razumno da
Voli umelo nije,
Ali je volelo i odveć istinski;
O biću kojim ljubomora bi samo s mukom
Teškom ovladala,
Al’ kada je nad njim uzela vlast,
Do krajnje mu mere smutila duh…
Svi smo posjednici određenih strahova. Velika većina ljudi je, otuda, veoma anksiozna danas. Korijen ovom permanentnom strahu psiholozi pronalaze u neispunjenim obećanjima.
Duhovnici, opet, smatraju da se ovdje ne radi toliko o borbi duše i tijela, nego o borbi duhova u podnebesju.
Grčka mitologija, oduvijek je predstavljala alegoriju određenih čovjekovih stanja i emocija. Tako nam donosi priču o ljubomornom Argusu (div sa očima po cijelom tijelu) od kojih je polovina uvijek bila budna. Argusove budne oči uvijek sve vide. Čuvar je Zeusove ljubavnice Ije, koju je ljubomorna Hera pretvorila u kravu. Poput obada progoni Iju. Kada je po Zeusovoj zapovijesti ubijen, Hera je utisnula njegove oči u paunov rep.
Dr Miloš Vesin smatra da ukoliko osjetimo nesanicu zbog ovog stanja (sto Argusovih očiju), nešto se teško na našem psihosomatskom nivou dešava. Tada je vrijeme da se potraži stučna pomoć.
Takođe, sve češće se govori o tzv. toksičnim vezama. Naš komunikolog, dr Zorica Tomić predočava ljepši, naš izraz – rđava veza. Navodi da ovaj problem počiva na održavanju veze kroz silne potvrde – ne ljubavi nego posesivnosti. Zamišljamo kako ta osoba mora da se saobrazi prema našoj slici. A kada se to ne desi, onda imamo problem.
Ovdje nema ideje o sporazumu, nego samo jedno koje želi da se u datom odnosu osjeća dobro.
Niko nije oprezan prema bolesti koju nije doživio
Često pročitam komentare koji osuđuju žene (i muškarce) žrtve ljubomore (kako ga nije upoznala, kako nije shvatila ranije te kako je pristala na to i to).
Aristotel u svojoj Retorici nam nudi odgovor i na ovo pitanje koje, kao što vidimo, ipak nije ništa novo na bijelom svijetu:
“Da ih neće otkriti najviše izgleda imaju osobe čije su osobine suprotne djelu koje im se pripisuje, recimo, kada se slabašan optužuje za fizičko zlostavljanje, a siromašan i ružan za preljubu.
Na prestup se odlučuju ljudi koji su odveć cijenjeni ili odveć prezreni.
Prvi, jer ih ne sumnjiče, drugi jer ne mogu biti prezreniji nego što već jesu.
Nepravda se čini osobama koje su nam blizu i onima koje su od nas daleko.
U prvom slučaju je dobitak brz, a u drugom osveta spora.
Nepravda se vrši prema onome ko je neoprezan i nepažljiv, povjerljiv. Prema čednim jer ne liče na osobe koje se prepiru oko dobitka.
Nepravda se čini i u pogledu onoga čega će se žrtve stidjeti da iznesu na vidjelo.“
Samo da za prijatelja nikada ne steknem sveznajuću budalu
Epiktet, držeći predavanje nekom učenom čovjeku koji je uhvaćen u preljubi, govori da bacajući oko na tuđu ženu, zapravo, uništavamo čovjeka časnog i vjernog. I ne samo to. Uništavamo naklonost među komšijama, prijateljstvo i državnu zajednicu. I kako onda sa takvim čovjekom da se postupa?
– Tako sam odlučio, kaže on.
Kada se nečijoj neumoljivoj sklonosti, ma kakva da je, doda i neumoljiva upornost, onda zlu više nema pomoći, neizlječivo je. To je snaga jednog ludaka a ne snaga zdravlja.
Kako se boriti sa zavodljivim slikama i utiscima
Epiktet, predstavnik grčkog stoicizma ističe kako je njegovanje dobrih navika od velike važnosti za ostvarenje moralnog napratka.
Ako ostaneš u krevetu deset dana, pa onda ustaneš – vidjećeš šta će da se desi. Samo probaj malo dalje da prošetaš i vidjećeš kako su ti noge malaksale. Ako želiš nešto da praktikuješ, ti to pretvori u naviku. To važi i za psihičke aktivnosti; kad se, recimo, razbjesniš shvati ne samo da si u rđavu stanju, nego da si još u tome učvrstio naviku.
Čovjek koji je prebolio groznicu nije u zdravstvenom stanju kao i prije groznice. Slično je i sa poremećajima u duši. U njoj ostaju tragovi i masnice i ako ih čovjek u potpunosti ne izliječi, kad ga sljedeći put bič udari po istom mjestu, ne stvaraju se više masnice, nego žive rane.
Prvo i prvo se umiri, pa onda počni da brojiš dane otkako nisi padao u vatru: „Imao sam običaj svaki dan da se ljutim, a sad sam jedan dan preskočio; poslije sam izdržao dva dana bez ljutnje, pa onda i sva tri.“
Kada ove vježbe pretvorimo u duhovnu naviku, tada postajemo atleta duha. Velika je to borba da se zadobije sloboda od sebe, nepomućeni mir i sreća u životu!
Hesoid bi ovdje još dodao: „Kad čovjek odugovlači, s propašću se igra“.
Posao zrele osobe
Čovjek, međutim, ne može iz sebe da izađe i prekine kontinuitet svijesti o sebi. Ovdje počiva razlog zašto svaki od nas više griješi kada sudi o sebi samome nego o drugima.
U knjizi O negovanju duševnog mira i zadovoljstva, Plutarh ističe da tamo gdje se uskomešaju i nadignu strasti, tu savjeti i opomene slabo i sporo djeluju, baš kao što u napadu epilepsije mirisne soli ne odnose izlječenje. To ti je kao kad izbije požar i sve se unutra uskomeša od tutnjave i dima te zajedno sa kućom stradaju od vatre i ukućani jer ne vide i ne čuju pomoć koja im se nudi.
Istorija pamti Kserksa koji je na morske talase udarao žigove i naredio da se bičevima tuku, a planini je uputio ovakvo pismo: „Atose čudesni, što se do neba dižeš, nemoj mi ometati posao i stavljati na put ogromno kamenje, jer ako mi se suprostaviš, svega ću da te rasturim i u more bacim!“
Razum zrelog čovjeka, poveden varljivim predstavama sujete, treba da se sjeti Antigonovog primjera i kako je on reagovao kada su ga neki vojnici olajavali u blizini njegovog šatora misleći da on to ne čuje; on je samo isturio svoju palicu vani i rekao: „Za boga miloga, pomjerite se malo dalje pa me onda opanjkavajte“!
Velika većina će reći: gdje ima straha tu je poštovanje. Naprotiv, gdje ima poštovanja, tu je i strah da se ne učini nešto neumjesno i nepormišljeno.
Vrijeme ublažava intenzitet emocije, a razum onda iznalazi odgovarajuću kaznu i odmjerava njenu veličinu.
Čovjek koji lako pada u vatru, bolje neka odbaci sve rijetke i skupocjene stvari! Ne možemo izgubiti voljenu osobu jer je nismo ni posjedovali.
Kada je Neron dao da mu se napravi osmougaoni šator, čudo od ljepote i skupocjene izrade, Seneka je rekao: “Ovo ti je odličan dokaz koliko si u stvari siromašan – ako ovaj šator izgubiš, drugi takav nećeš moći da priuštiš“. I baš tako se i deslio – brod na kome se šator nalazio je potonuo a šator propao.
Bijesni psi se uzbune čim čuju neku viku a smiruju kada im se javi onaj glas na čije su vikanje navikli. Tako i duševne strasti kada se uskomešaju, nije ih lako umiriti – osim ako čovjek ima alatke protiv uzrujavanja. Snagu volje. Razum.
Još Platon je rekao da svako iz svoje pećine gleda na svijet. Mi jesmo ovdje da gledamo svoja posla i biramo način na koji ćemo živjeti. Osnovni smisao proizilazi iz pitanja: ko sam?
Zreli ljudi posjeduju sve korisne osobine koje mladi i stari imaju odvojeno.
Ako uzimamo u obzir samo loše okolnosti iz naših međusobnih odnosa, onda nismo ništa bolji od onog čovjeka sa ostrva Hija koji je drugima prodavao odlično staro vino, a sam za ručkom tražio da mu sipaju ono koje se ukiselilo. Nekom prilikom jedan njegov sluga je pitao drugoga šta gospodar radi, onaj je rekao: „Okružen je dobrim a traži loše!“
Nećemo valjda izabrati otrovnu polovinu jabuke?
DEJAN SIBINČIĆ, doktorand psihologije
Ljubomora se u psihološkoj literaturi može definisati kao “kompleksna emocija, sastavljenja iz osjećaja straha, nesigurnosti, preplavljenosti i gubitka”. Najuobičajenija je i najfrekventnija u emocionalnim, partnerskim odnosima.
U najvećem broju slučaje vodi u nefunkcionalna stanja (emocije, misli, ponašanja), poput anksioznosti, depresije, bijesa, beznadežnosti, pokušaju uspostavljanja kontrole, te u nekim slučajevima i do suicida. Prema teoriji socijalne razmjene, ljubomora se javlja prilikom osjećaja da smo u odnos uložili nesrazmjerno više nego što dobijamo nazad – shodno tome, ljubomora se u odnosu uobičajeno povećava proporcijalno dužini trajanja partnerskog odnosa. Povezuje se, takođe, sa niskim samopouzdanjem, preokupiranim tipovima afektivne vezanosti, kao i sa serotogeničnim efektima.
U kognitivno-bihejvioralnoj terapiji na ljubomoru se gleda kao na nefunkcionalnu, bijesom prouzrokovanu brigu. Kao što je slučaj i sa drugim anksioznim pojavnostima, ljubomoru karakteriše hipersvjesnost “prijetnje”. Tako, neke neutralne stimuluse možemo u stanju ljubomore interpretirati kao prijetnju (npr. gleda ga/ju – sigurno mu/joj se sviđa). Odlike ljubomore na nivou misanih procesa jesu: lično shvatanje u situacijama ljubomore (“sigurno se dugo kupa jer ne želi da provodi vrijeme sa mnom”), proricanje sudbine (“znam da će da me ostavi”), čitanje misli (“sad razmišlja o tome kako me ne podnosi”) i pretjerano uopštavanje (“stalno je ovako loše”).
S druge strane, intenzitet emocije ljubomore se uzima kao dokaz da je prijetnja stvarna i opasna (“nešto nije u redu čim se ja ovako osjećam”). Ljubomora stupa na snagu i u slučajevima iracionalnih uvjerenja sebi na globalnom principu. Na primjer, “ja sam nevoljiva osoba”, “sve u vezi mene je loše”, “imam mnogo mana i nedostataka” itd. Na metakognitivnom planu, kao sekundarni problem se može javiti svjesnost o ljubomori, koja posljedično uzima mnogo pažnje, ubjeđivanja sebe u suprotno, traženja razloga i dokaza da to nije tako, što produbljuje sekundarne, nefunkcionalne emocije (npr. ljutnja ili depresija povodom ljubomore).
Na kraju, tretman ljubomore s aspekta konceptualizacije slučaja u bihejvioralnim terapijama se odvija kroz nekoliko faza: validacija i podrška prilikom osjećanja ljubomore, procjena motivacije za stvarnu promjenu, učenje razlike između funkcionalne i nefunkcionalne ljubomore, defuziranje misli i osjećanja, svjesnost kroz mindfullness, vježbe prihvatanja, dekatastrofizacija potencijalnih situacija, promjene iracionalnih uvjerenja, posvećenost samobrizi itd.
Aleksandra Marilović
