Ljubav književnika, znamo to dobro, izdvoji ženu iz mase. A ljubav prema jednom književniku u Derventi je, eto, našla svoj put i kroz nedaće davne 1916. godine, piše književnica Aleksandra Marilović.
O svom boravku u Derventi, Bora Stanković je pisao kako je po prvi put osjetio istinsku nagradu za svoj trud u književnosti. Bila mu je neprijatna tolika pažnja mještana, a sudeći po svemu bio je skroman čovjek. Spavalo se na slami, ali moglo se ložiti i čistim držati. Narod je hranio pisca. Gospodin Stevo Marković skupio je među Srbima nekoliko stotina kruna i predao ih Bori.
U Derventi je napisao pripovijetku „Ludi Rista“ koja je štampana u „Sarajevskom listu“.
Stanje u kome su se internirci nalazili bilo je teško. Nakon što im je nađen prvobitan smještaj, Stanković je tražio da bude premješten među narod.
I danas, kao u njegova vremena, ljudska tragedija je roba. Država, svaki njen pojedinac i ono dijete koje se tek rodilo već grca u dugovima. A čovjek koji je prezadužen, zna se, prodaje sebe u ropstvo.
>> O izgnanstvu Bore Stankovića u Derventi više pročitajte OVDJE!
Svi znamo: istorija se ponavlja i ljudi jednako čine gluposti i svireposti. Poneki u zapećku sjede i pišu.
Dok sam istraživala datu temu, Damir Kljajić (koji se, takođe, istom bavio) rekao mi je:
– Moraš naći Borinu pripovijetku „Ludi Rista“. Ona je ključ njegovog boravka u Derventi.
I pronašla sam.
Da li nam pisac svima postavlja za primjer jurodivog Ristu? I čemu su nas učili savremeni jurodivi putnici, našeg malog mjesta, dok su nas sažaljivo gledali kao Rista narod na pijaci godine 1916. u Derventi? Sažaljivo ili ironično.
LUDI RISTA
Zgrčen, malih i večito bosih nogu ide polako, stupajući samo na prstima i probirajući gde će da stane. Njegovo četvrtasto lice, golo, bez brade i brkova kao u nekog deteta. I samo po dugačkom nosu koji se kao spaja sa njegovim stisnutim vilicama poznaje se da je dosta u godinama. Svakome, pored koga prođe unosi se blaženo i nasmejano klimajući mu glavom, kao pozdravljajući ga.
Prekrštenih na pojasu i golih do lakata dugačkim rukama drži zagrljeno puna nedra komade hleba, krpa i raznih otpadaka od odela što je uz put našao i pokupio. Njegovo sitno telo štrči iz do kolena kratkih gaća i iz neke stare bluze, poluvojničkog kaputa. Ali zato njegova glava koja mu se sa tankim, dugačkim vratom jednako klimasa na ramenima, uvek, u svako doba okićena je cvećem i zelenilom. A najviše je srećan ili kada ili na nekom đubrištu nađe ne upola, već ceo stari šešir ili fes. Odmah ga okiti. Ako ne može pravim istinskim cvećem, a ono grančicama od drveća pa čak i procvetanom travom. I to ga okiti mnogo, utrpano da se ni šešir, pa ni on sam, ni pola njegova lica ne vidi. I onda počne od radosti da poskakuje i da se još više svakome unosi pokazujući tu svoju okićenu glavu i puštajući od sebe srećne glasove:
A, a…- kao veleći: „Vidiš kako je sada Rista lep.“
I svaki, smejući se odgovarao bi mu:
Da, da! Lep si, Risto, lep. A hoćeš sada malo da igraš?
I počeo bi da mu pokazuje krajcaru kojom će ga darivati.
A, a… – radosno dočekivao bi Rista. I odmah prenoseći telo na jednu nogu a drugu izbaca(jući) u stranu počeo bi da igra.
Kao kakav umetnik podbočivši se o kukove i s nasladom gleda(jući) u svoje suve, bose noge, počeo bi da pocupkuje, udara petama i kao dajući sam sebi takt, prateći se, pevao bi:
Take ja! Take ja! Take, take!…
Svi, a osobito deca, pa čak i stariji ljudi iz dućana i kuća, izlazili bi, skupljali bi se oko njega i, darivajući ga, gonili ga da im igra i peva. A on sav srećan, nasmejan, blažen, dahćući od blaženstva što vidi kako ovi uživaju u njegovoj igri sve brže, sve sitnije bi pocupkivao, vrteo se, lelujao oko sebe. Obamirući od sreće, kao opijajući se od težine i mirisa cveća i zelenila na glavi počeo bi da se zaboravlja. Sam, za sebe, počeo bi da igra. Ubrzo bi zaboravio i novac da prima. Sve više opijajući se od svoga igranja, a najviše od toga svoga cveća, produžio bi i dalje da se vitla i igra ne gledajući što mu iz nedara i pojasa ispada i novac što je nakupio, i komađe hleba, što je do tada naprosio.
Take ja! Take! Take! – čulo bi se docnije kako čak tamo, u sredini varoši, na pijaci igra i peva.
A tamo, sigurno još zanešeniji, srećniji i čisto sa sažaljenjem gledajući sve, ceo svet što se oko njega onako okićenog cvećem i zelenilom skuplja i smeje. Bora Stanković – Derventa, 1916.
Aleksandra Marilović – Derventa Cafe
