U Donjem Višnjiku, na imanju porodice Brico, priređeno je nesvakidašnje slavlje. Bogata trpeza, pjesma, igra i veliki broj gostiju upućivali su na svadbeno veselje. A to je od istine bilo daleko čak pola vijeka.
Naime, Ana i Ivan Brico do sada su u bračnoj zajednici proveli tačno 50 godina i to je svakako razlog za veliko slavlje. Proslavu zlatnog pira uljepšali su njihovi prijatelji, koji su za tu priliku pripremili konjsku zapregu, ali ni Ivan i Ana im nisu ostali dužni. Obukli su stare narodne nošnje kako bi sve izgledalo vjerodostojnije i zabavnije.
Upoznali su se još kao djeca pošto su njihove porodice živjele, iako u dva sela, nedaleko jedna od druge.
– Bilo je to samo preko potoka. Ona u Višnjiku, a ja u Kulini. Nije bilo automobila, telefona i drugih čuda da približe dvoje mladih nego direktan pogled u oči. Pazili smo se neko vrijeme, a onda sam ja otišao u vojsku – priča Ivan iz kojeg, iako je zagazio u osmu deceniju, zrači nevjerovatna energija.
Vjenčali su se 1960. godine i izrodili četiri sina: Ivana, Marjana, Antu i Matu i kćerku Maricu. Svi su živi i zdravi i imaju svoje porodice, a još čilim djedu i baki podarili su četrnaestoro unučadi.
– Ako Bog da sreće i zdravlja, uskoro bismo mogli da se zabavimo i sa praunučetom – priča Ivan, koji je cijeli život proveo radeći na građevini.
Radni vijek proveo je po gradilištima u Sloveniji i Hrvatskoj, stižući da se, uz rad, i doškoluje. Za to vrijeme Ana je, jer kuća na ženi počiva, bila kod kuće podižući djecu i radeći sve ono što je trebalo da bi to bilo ugledno i cijenjeno domaćinstvo.
Najtužniji period njihovog života vezan je za rat i vrijeme koje su proveli izvan svog doma. Međutim, Ivan se ni tada nije predavao, nije klonuo duhom nego je zasukao rukave i radio.
– Iskoristio sam mogućnost i sa crvenim jugoslovenskim pasošem otišao u Njemačku, gdje sam formirao građevinsku grupu i radio. U toj grupi je bilo svih nacija, najviše, naravno, s Balkana, ali nikad nije bilo nijednog problema – rekao je Ivan.
Već 14 godina je u zasluženoj penziji, a kuću koju su tokom rata napravili u Hrvatskoj su prodali i 1999. godine vratili se u svoju Kulinu. On se posvetio obnovi svog domaćinstva, ali i obnovi cjelokupnog života na ovom prostoru, a najveću podršku imao je upravo od svoje Ane.
Kad je slavlje prošlo, Ivan i Ana opet su se dohvatili svojih redovnih poslova. Obrade zemlje i proizvodnje hrane jer red je sinovima i kćerima spremiti ponešto da u “dalekom svijetu” osjete miris i ukus svog rodnog kraja. Uz to, Ivan nađe vremena i za društveni rad, ali i planove… Za dijamantski pir.
Ratovanje
– Iz vremena provedenog u Njemačkoj, a to je bilo vrijeme najžešćih sukoba u BiH, dobro pamtim veče kada sam, idući s gradilišta u stan, čuo našu posavsku pjesmu.
“Druže Tito, ti se nama vrati, zaratili Srbi i Hrvati, a sa njima i muslimani, čas na jednoj, čas na drugoj strani”. Već tad sam znao da ima smisla vratiti se ovdje, svojoj kući, jer vrijeme ratova bude i prođe. Dobri ljudi opstaju, a ja ljude cijenim samo po tome kakvi su po ljudstvu i kakvi su radnici – kaže Ivan.
Č.V. – Glas Srpske
