“Koledavci” – narodni običaj koji se održao sve do danas

“Koledavci” su jedan od najstarijih običaja u derventskim selima, koji se održao sve do danas. To je povorka maskiranih koledara koji idu od kuće do kuće uoči pravoslavnih Materica, na predposlednju nedjelju pred Božić.

I ove godine “koledalo” se u derventskim selima, Pojezni, Sočanici, Lupljanici…

„Koledavci“ su, kažu, prastari paganski običaj koji je ostao još od mnogobožačkih Slavena, ali je prihvaćen i u muderna vremena i uvijek prilagođavan novim životnim tokovima.

Sasatav ovih povorki je otprilike kao i svatova. Tako u povorci budu ”starješina” kojeg svi slušaju, ”mlada”, to jest muškarac maskiran kao nevjesta, ”djever”, ”stari svat”, ”kum”, ”đače”, ”jarac”, ”bik”, ”ovan” i drugo.

Koledavci izvode pjesme, a ”starješina” obično ide prvi sa nekim muzičkim istrumentom, ili štapom, a za njim „djever“ vodi nevjestu. „Starješina“ određuje mjesto kuda će se kretati, gdje će se stati. Najčešće se svira šargija i dvojnice, ali koledari ne igraju, nego pjevaju ”koledavske” pjesme s karakterističnim pripjevom „koledo, ledeno, koledo medeno“.

Pjesme se izvode u znak zime koja će biti ledena, ali sa željom da ljetinu ne potuče led.

„Koledavci“ idu od kuće do kuće. Kad dođu blizu kuće počnu s pjesmom, pa pjevaju idući, tako da završe neposredno pred kućom:

Koledo, ledeno,
Koledo, medeno!
Otvori vrata, domaćine,
Koledo, medeno!
Ova kuća poštena je
Koledo, ledeno,
Koledo medeno!

I tako sve dok domaćin ne izađe iz kuće, a ako domaćin ne otvori vrata, neće ući unutra. U kuću ne ulaze svi koledari, jer se vjeruje da ne valja ako neko prebroji koliko ih u povorci ima, pa ako bi ih neko uspio prebrojati, vjerovalo se da bi neko od njih bi ubrzo umro. Stoga ne ulaze u kuću, nego stoje napolju sakriveni. A da zaista ne bi bili prebrojani nose u mješini mačke, a naročito ranije su nošeni miševe, pa nikada ih niko na taj način nije mogao prebrojati.

Broj u povorci je uvijek neparan. U kuću obično ulazi „starješina“, „mlada“ i „djever“, klanjaju se pred domaćinom i kažu:

”Kako si domaćine, i sva ostala čeljad?!”. Tada”mlada” prilazi domaćinu i poljubi ga u ruku i svu kućnu čeljad redom. ”Stari svat” i ”kum” nude domaćina rakijom medovačom, a ”djever” podnosi jabuku radi darivanja ”mlade”. Na jabuku se obično daruje novac, ili neka tkanina, priglavci, marame, peškiri i slično. Pošto domaćin primi njihovo ”poštenje’, onda on daje svoje. Starješina prima ”poštenje” i blagosilja kuću i želi mu sreću, berićet i da bude sve napredno u kući.

U našim krajevima se kaže da treba u piću ”otrojčiti”, to jest tri puta iz čuture se naginje i pije rakija. Prvo za zdravlje domaćina i ukućana, drugi put za dobru sreću i treći ”Božja, nek nam bude na pomoći”.

Dok se sve to odvija u kući domaćina, napolju se imitiraju  razni glasovi domaćih životinja, jarca, ovna, goveda, psa, mačke i tako redom i drugih domaćih životinja, a onda se započnu razna zadirkivanja i pjevaju šale i započinje pjesma:

”Otpremaj nas, domaćine, koledo..”, i tako dalje.

Domaćin, pored novca kojim je darivao mladu, daruje ostale koledavce slaninom, sirom, jabukama, suhim šljivama, orasima, kukuruzom, brašnom i drugim što ima u kući. Naravno, sve je namijenjeno prema sasatvu povorke, mačku je namijenjena slanina, govečetu brašno i so i tako dalje.

Uloga u povorci ”đaka” je takođe namjenska.U ranija vremena on je pripovijedao i govorio narodne epske pjesme, naročito junačke, sada uglavnom vodi računa o darovima koje dobiju. Njega obično darivaju priglavcima, čarapama, ili nekom drugom tkaninom.

Nakon primanja darova koledavci se pozdrave sa domaćinom koji im zaželi sretan put, a oni odlaze s pjesmama, koje imaju sadržaj zahvale na darovima koje je dao domaćin. Domaćin obično za ispraćaj isprati jednim pucnjem iz puške ili kubure ako ima, a ako nema, danas su tu na upotrebi petarde pa se za tu priliku nabave i bace za koledavcima. Kad pucanj odjekne u povorci nastane vriska i kriska koja mora biti što jača, kako bi sledeći domaćin čuo da mu dolaze koledavci.

Ako neki domaćin ne bi otvorio vrata koledavcima, onda bi oni zavijali oko kuće kao kurjaci, lajali kao psi i bacali na kuću ”sugreb”, to jest zemlju koju su grebli nogama, da naude škrtom domaćinu, pa ako im i poslije toga ne otvori, zapjevali bi:

Ej domaćine, više kuće ti glogovi,
Niže kuće ti grobovi!

Nakon toga bi prekinuli pjesmu udaljili se od njegove kuće i ponovo počeli koledati idući pred kuću nekom drugom domaćinu u selu. Danas, uglavnom se ovakva pjesma ne pjeva i pored toga što domaćin ne primi koledare.

U ranija vremena se gledalo to, da se dvije grupe koledavaca ne susretnu. Ako bi se susreli onda bi se potukli. Danas više nema tuča, jer se grupe koledara dogovore kuda će ići da se ne susretnu. Ako se ipak susretnu onda zajednički nazdrave rakijom jedni drugima i okrenu svako svojim putem.

Bogate gazde su voljele kad im dođu koledavci, a za jednu noć znalo je da dođe i po nekoliko grupa. Na taj način oni su mjerili svoj lični prestiž u selu ili nekom kraju. Ako im više koledara posjeti kuću, više su oni nešto značili u selu. Bilo je gazda kod kojih koledari nikada nisu išli pred kuću, jer nisu to zaslužili od koledara, zato što su izrabljivali siromašne seljake na radovima u njivi ili kod kuće.Siromašni svijet je uvijek rado primao koledavce. Koledavci siromahe nisu zaobilazili niti su od njih uzimali velike darove.

Kuća domaćina kod koga je neko u toku godine umro se zaobilazi i kad se pored te kuće prolazi ne pjeva se i ne galami, a domaćin u znak zahvalnosti što koledavci učestvuju u njegovoj tugi, palenjem svijeće u kući ili palenjem i gašenjem svjetla daje im do znanja da je čuo njihov prolazak pored njegove kuće. Tad koledavci zastanu, prekrste se i nastave put, pa kad izmaknu od te kuće počnu ponovo da pjevaju i koledaju.

Zanimljivo je da u povorci koledara ne smije biti žensko lice. Koledari mogu biti samo muškarci. Žene te večeri ne izlaze iz kuće, a sve skupa je posvećeno danu Materica, pa valjda otud su žene pošteđene i ostaju kod kuće da se odmaraju i tog dana manje rade poslove oko kuće. U nekim kućama kad se dođe kod domaćina žensko se krije, naročito ako je čedna djevojka, a koledari kad znaju za to, požele joj sreću da nađe poštena i dobra momka i za njega uda.

Tekst i fotografije Savko Pećić Pesa