Spoj civilizovanog čovjeka i prirodne divljine je nemoguć, ali se dešava da čovjek s prirodom živi uspijevajući da divljinu pripitomi. Jovo Trivunović iz Osinje, uspio je, kod svoje kuće da odhrani malo lane, koje nije htjelo da se vrati u prirodu nakon oporavka.
-Negdje u maju pronašao sam malo lane koje je ostalo siroče odvojeno od majke koja je bježeći od pasa lutalica ostavila svoje mladunče i ono je bilo nakon toga osuđeno na propast. Pošto sam bio siguran da lane nema više majku, a bilo je već umorno i oslabilo donio sam ga kući i počeo da hranim na cuclu. U početku je išlo teže da bi nakon izvjesnog vremna prihvatilo kravlje mlijeko i lijekove koje sam mu dao kao terapiju, kaže Jovo.
Lane je počelo da skakuće po dvorištu i kad se zamori lijegalo je na kauč u kući, kao da nije iz divljine doneseno. Čak i domaće životinje, kao što je mačka, nije bila neprijateljski prema njemu raspoložena. Dijelili su isti prostor za boravak, pa čak i igrali se zajedno.
Jovo je imao namjeru da nakon oporavka pusti lane iz dvorišta, kako bi se prilagodilo prirodnim zakonima i krenulo u svoj život divljine, ali nije uspio.
-Svaki put kad sam otvorio vrata kapije i s njim izašao na njivu pored kuće i obližnji šumarak, lane se uvijek vraćalo samnom. Ustvari nije se nikako odvajalo od mene. U kući smo ga svi zavoljeli i svaki dan boravka s nama je otežavao da donesemo konačnu odluku o rastanku s lanetom, koje je dobro napredovalo i naraslo do svoje prirodne veličine, veli Jovo.
Jovo je zaposlen kao veterinarski radnik u osinjskoj Veterinarskoj ambulanti, pa mu nije bilo teško da njeguje i liječi nemoćno lane. Osim toga, kao lovac, veoma dobro poznaje svu divljač, koja se nalazi u prirodi i njihov način života. Zato je dobro znao, da lane, što god duže boravi kod kuće, sve više postaje nesposobno da preživi u divljini.
-Sad je već kasno, kazuje Jovo i kad bi otišlo u prirodu, veoma bi brzo postalo žrtva, jer je naučilo na čovječiji miris i neoprezno je prema životinjama. Dok bi se čulo izoštrilo u prirodi, već bi ga psi lutalice uhvatile, pa sam odlučio da živi s nama dok može, ističe Jovo.
Jovo voli prirodu, čuva divljač i poznaje njihovu ćud i ponašanje. Tako je jednog jutra među otkosima sijena na njivi našao ranjenog malog zečića, kojeg je povrijedila kosačica. Donio ga je kući i liječio, a kad je zečić zaliječio rane, sam je odskakutao u najbližu šumicu. Za vrijeme boravka u dvorištu, ozlijeđeni zečić je volio da se igra sa lanetom.
Jovino lane bez ikakvih problema hoda po kući, a tri kćerke ga hrane i maze, ponekad voli da zaviri šta ima na internetu, u šali kažu djevojčice.
Roščići su već počeli izbijati, a prema nepoznatim licima, lane, već pravi srndać je oprezno i nepovjerljivo. Mnogi su dolazili kod Jove da vide pitomo lane.
Jovo kaže da je lane postalo glavna zabava za sve u kući, a kad dođe s posla najljepši mu je odmor da se poigra sa lanetom, koje hoće da mu Jovo priča i miluje ga.
Tako je Jovo postao druga majka za siroto lane iz prirode, koje se ne odvaja od njega i članova porodice, a dokle će izdržati, to je već druga priča ?
Savko Pećić Pesa