Trenutak nepažnje može dovesti do velikih komplikacija, a momenat ljudskosti sve to vrati na pravi put. Prenosim o priču naše sugrađanke Ljiljane Simić Bašić.
Tog jutra sam otišla da posjetim roditelje, koji inače žive sa nama, ali su otišli u selo da provedu nekoliko dana na svom posjedu.
Tmurno i kišovito jutro …. Pomislila sam da im je hladno, možda bi bilo bolje da odem po njih. Ipak, u slučaju da ne odluče da krenu sa mnom, navratim u trgovinu da kupim neke namirnice koje će im trebati ako produže boravak.
I kako sam mogla pretpostaviti, tako je i bilo. Povratak se odgađa… Vraćam se kući svojim dnevnim obavezama. I naravno žurim,kao i obično, kao i većina ljudi. Prilazeći kapiji svoje kuće vidim već ostarjelu kuju koja se danima mota kroz naše naselje. Pomislim: još jedna pridošla napuštena. .. Ulazim u kuću odlažući neke sitnice iz auta, ključeve, novčanik… Nema novčanika!!! Vratim se do auta, nema. Oko auta nema…. Počinje da mi se javlja neugodan osjećaj i da titra od želudca do grla. Kako nema? Razmišljam o zdravstvenoj legitimaciji, bankovnih kartici, lična, vozačka… Mjesečna plata… Vratim se do auta , opet u kuću.. Zovem trgovinu da nisam zaboravila na pultu-nije. Zovem svekrvu da nije ostao u vrećici sa namirnicama- nije. E sad već počinje panika da me hvata. Treba da prijavim nestanak dokumenata, da čekam zakonski rok da se proglase nevažećim. A sve mi treba. Sve. Odmah danas! A ničeg nema. Ne razumijem kako. Moji današnji planovi padaju u vodu. Bez vozačke ne mogu mrdnuti. U kupovinu ne mogu bez novaca koje sam prethodni dan uzela iz banke. Ne mogu ponovo doći bez kartice.
Sve je u novčaniku. Bože , šta se moglo desiti. Gdje je moglo nestati kad nigdje nisam svraćala, kupovala, plaćala poslije te trgovine . Vrijeme teče. Više i ne znam jesam li uopšte taj novčanik vidjela ili uzela u ruke kad sam stigla pred kuću. Već dva sata tumara i po ko zna koji put opet tražim u autu. Možda je skliznuo ispod sica, oko mjenjača. Ali nema. Začujem zvono. Izađem.
Pred vratima stoji moj komšija Dejan Čolić. Dejo je srednjoškolac, budući ugostitelj, konobar. Prije 40 dana je bila sahrana njegovom ocu, a mome komšiji. Stoji tako Dejo i pruža ruku prema meni . Ja pomislim da se pozdravlja . Pogledam u njegovu šaku a on mi pruža moj novčanik!
“Komšinice, ovo je tvoj novčanik. Otvorio sam ga da vidim dokumente. Vidim , tvoja lična i ostalo. Ona velika kuja što hoda po naselju donijela pred naša vrata”.
Meni krenuše suze. Da vam ne pričam kako sam se osjećala. Ni jedna riječ to ne bi mogla opisati. Nije tu kraj. Crkvicu koju sam izvadila da mu dam da se zahvalim , Dejo nije želio da uzme.
Kaže ne treba, pa on je SAMO DONIO meni MOJE!
Mnogo me je obradovalo što sam ponovo držala svoj novčanik u rukama ali, mnogo više što imam takvog komšiju uz svoju kuću! Takvog mladog čovjeka koji tek kreće kroz život čista srca i obraza. Hvala ti Dejo što si mi pokazao svoje čojstvo i poštenje!
I da, novčanik je ispao kod auta dok sam vadila druge stvari . Kuja koja se motala kroz naselje ga je pokupila i odnijela pred komšijinu kuću. Dejo je izlazeći, na svu sreću, našao.
Moglo se desiti da je kuja odnijela ko zna gdje. Tad ne bi mogla znati kakav komšija živi pored mene…
Derventa Cafe
Divna priča i odličan primjer da još ima dobrih i poštenih ljudi! Kod mene se opet suprotno desilo… U našoj sportskoj dvorani su mi ukradeni svi dokumenti, sem novčanika koga inače nemam. Takođe, u tom momentu mobilni, ključevi od auta i fotoaparat nisu bili zajedno sa dokumentima. Malo sreće u nesreći!? Nikad mi ništa nije vraćeno te sam morao vaditi nova dokumenta a da ne spominjem vrijeme, živce i troškove. Znači, svugdje ima i lopova i onih koji to nisu.
Od poštenog oca (laka mu crna zemlja) pošten sin, momče život te ne štedi kao što i mene nije mazio, ali svejedno moraš ostati pošten kao i otac što ti je bio…
…… sva sreća da postoje tako divni ljudi da urade ono sto bi trebalo da se podrazumijeva, respekt Dejane….. Mnogi nažalost, uključujući i tvoj komšiluk, nemaju takav odnos prema tudjim vrijednostima jer vjeruju samo u jednu vrijednost a to je: moje, ja pa ja… ?