Starica Vida Balešević jedina pamti priču o dva nadgrobna spomenika u Velikoj Sočanici. Tu su, po njenom kazivanju, sahranjeni mladić, koji je zbog nesretne ljubavi sebi oduzeo život, i njegov otac. O dva nadgrobna spomenika pored kuće Baleševića u Velikoj Sočanici kod Dervente malo se zna, a i ono što se nekada pričalo, vremenom se zaboravilo. Međutim, nešto od tih priča pamti najstarija iz porodice Balešević – sedamdesetsedmogodišnja Vida.
Ranije je, priča baka, bila sramota kada neko iz porodice digne ruku na sebe, pogotovo zbog nesrećne ljubavi. Takvi se nisu sahranjivali u groblju. Majka Petra Balešević sina Teodora i supruga Jovu sahranila je pored kuće, kako bi ih mogla, dok je živa, oplakivati i biti blizu njih, kazuje Vida.
– Tako sam čula kada sam se udala u ovu porodicu i zapamtila. Ljudi su govorili da je Teodor ašikovao sa djevojkom iz porodice Topalović u Maloj Sočanici. Jedni vele da se otac Jovo nije slagao da se sin oženi iz siromašne porodice. Drugi, opet, kažu da su Baleševići i Topalovići bili rođaci.
Teodor je međutim, mnogo volio djevojku. Znajući da je očeva zadnja, od silne tuge ode u šumu i objesi se o drvo, priča Vida. O Teodorovoj smrti, godinama se nije ništa saznalo. Misleći da je živ, krenuli su u potragu, ali ga nisu našli. Govorilo se da se odmetnuo u hajduke i da luta po planini Krnjin.
– Pričalo se da je, povremeno noću, kada svi usne, dolazio kod djevojke u Topaloviće. Priča se toliko razglasila, da su ljudi u to počeli i da vjeruju. Po selu su se širile glasine kako su na mjesečini viđali Teodora obučenog u jagnjeću kožu. Među mještanima je vladao strah od susreta sa Teodorom, nastavlja svoje svjedočenje Vida.
Otac Jovo i majka Petra nisu gubili nadu da će njihov sin jednog dana doći kući, samo dok mu mladalačka vatra prođe. Tugovali su četiri godine i proklinjali sebe što nisu dopustili da se oženi djevojkom koju je volio. Nakon četiri godine ispostavilo se da Teodor nije otišao daleko od kuće. U šumi, gdje se rijetko prolazilo, našli su samo kostur kako visi na hrastu. Otac Jovo nije mogao sebi da oprosti šta je uradio, pa se i on objesio. Tako, oca i sina, bez opijela, zajedno sahraniše u blizini kuće, završava priču starica Vida Balšević.
MAJKA
Majka Petra dugo je tugovala i nikada nije prežalila sina i supruga. Svako jutro je palila svijeće grlila, ljubila krstove i zapomagala. Smogla je snage i nakon nekog vremena, 1923. godine podigla spomenike.
Danas, ponekad upalimo svijeće u pomen na tragediju ove porodice, kaže baka Vida.
Priča je pisana 2004. godine – Savko Pećić Pesa
