Dervenćanka Maja Stanojević jedini je internacionalini tekvondo sudija iz Republike Srpske i jedan od najboljih sudija Tekvondo saveza BiH. Na nedavno održanom G1 turniru „Helsingborg Open“ izabrana među 10 najboljih arbitara ove korejske borilačke vještine.
Maja je master građevinarstva i majka, a pored svih obaveza i dalje trenira u TKD Derventa, čiji je dugogodišnji član, te odlazi na brojne turnire duž Evrope na kojima „dijeli pravdu“.
– Pored olimpijskog kampa u Moskvi i turnira u Helsingborgu, u prethodnom periodu imala sam pozive da sudim internacionalne turnire u Njemačkoj, Austriji, Belgiji, Bugarskoj, Albaniji i drugim zemljama, ali sam većinom birala manje turnire u regionu ili u Grčkoj, na koje sam išla sa kolegama iz Srbije. Pored toga, na najvećim turnirima bivše Jugoslavije, poput Srbije Open, Hrvatske Open, Slovenije Open i BiH Open, sakupljala sam znanje i iskustvo kako bi u budućnosti sudila na Olimpijskim igrama, što je jedan od ciljeva. Svi oni imaju G1 status, te više od 1000 takmičara, ističe ova sportistkinja.
Pravu prekretnicu za Maju predstavljao je polazak u srednju školu, kada je harmoniku i folklor zamijenilo sticanje tekvondo vještina.
– U oktobru prošle godine obilježila sam punih 15 godina od kako je Tekvondo klub „Derventa“ moj drugi dom. U međuvremenu sam završila Građevinski fakultet, osnovne i master studije, zasnovala porodicu…ipak, tekvondo je za mene ostao najvažnija sporedna stvar na svijetu, nebitno u kojoj sam se državi nalazila u tom trenutku, kaže Maja.
Tokom 11 godina takmičarske karijere osvojila je veliki broj odličja. Od 2008. do 2015. godine bila je prvak Republike Srpske u svojoj kategoriji, a od 2009. do 2015. isto joj je za rukom pošlo i na nivou Bosne i Hercegovine.
– Uspjela sam da „s postolja“ završim taj dio karijere, a potom i da se ozbiljno posvetim sudijskoj karijeri na internacionalnom nivou. Kao reprezentativac BiH, između ostalog, učestvovala sam i na Evropskom prvenstvu u Rusiji, ali nažalost, već na početku rival mi je bila Turkinju koja je i dan danas najbolja u našoj kategoriji. Najznačajnija medalja u internacionalnim takmičenjima je bronzana medalja sa turnira Austrija Open, održanom u Inzbruku, jer je donijela bodove na svjetskoj rang listi. Ipak, svaka borba i svako takmičenje bilo je značajno, kako zbog fizičke spreme, tako i zbog psihičke, ali možda i najveći uspjeh je taj što sam stekla veliki broj prijatelja, sa kojima sam u veoma dobrim odnosima i u privatnom životu, ističe naša sugrađanka.
Karijera tekvondo sudije tekla je zapravo paralelno sa takmičarskom. Prva licenca stečena je 2007. godine, ali je Maja ulogu sudije preuzimala tek na ponekom turniru, kada nije bilo takmičarskih mečeva u njenoj konkurenciji.
– Mislila sam da će moja licenca više da kupi prašinu nego da koristi, ali ipak te 2015. godine, opet na nagovor trenera Goran Teofilovića, ispunila sam kriterijume za internacionalnog sudiju. Iako sam tada odbranila titulu prvaka BiH, uveliko sam počela da razmišljam o formiranju porodice i nekom „ozbiljnijem“ životu, tako da sam odlučila da se povučem ako dobijem licencu sudije. Seminar za internacionalne sudije, pogotovo za one koji pokušavaju da steknu licencu prvi put, nije uopšte lagan. Nekoliko dana se slušaju predavanja na engleskom jeziku skoro od jutra do mraka, nakon čega se obavlja fizička provjera, razgovor sa predsjednikom svjetske sudijske organizacije lično – naravno na engleskom jeziku, koji treba da bude na visokom konverzacijskom nivou, da bi na kraju radili pismene i praktične testove. Rezultati su stigli 3 mjeseca poslije te je Republika Srpska dobila svog prvog a BiH 6-og internacionalnog sudiju. Svakako, prva sam žena s tim zvanjem u BiH tako da je to samo po sebi veliki napredak i probijanje leda za moje ostale kolegice. Tako sam uplovila i zvanično u internacionalne sudijske vode, opisuje svoj put ova uspješna tekvondoistkinja.
Dobar sudija, kao i u svakom poslu, mora da poštuje red, rad i disciplinu, ali i sportski fer-plej i objektivnost prema učesnicima u borbi koju sudi. Na svjetskoj sceni često se mijenjaju finese u u pravilima zbog atraktivnosti i transparentnosti borbi, što od sudija zahtijeva stalna usavršavanja.
– Od internacionalnih sudija se očekuje da budu „nepogrešivi“ i brzi u svojim odlukama, jer su sve borbe na međunarodnom nivou od velikog značaja. Naša pažnja tokom 3 runde po 2 minute mora biti na maksimumu, bez obzira na sve. Između 2 borbe imamo koji minut pauze u kojima mjenjamo položaje na borilištu, kontrolišemo elektroniku ili jednostavno odmorimo ako nemamo zaduženja. Kada nakon 9-12 radnih sati završiš dan i izađeš iz dvorane, tek onda osjetiš umor, što psihički što fizički, koji sebi ne smiješ dozvoliti u ili oko borilišta. Za vrijeme turnira imamo noć za odmor, pa ujutro ponovo sve ispočetka. Jedna rečenica našeg bivšeg predsjednika svjetske sudijske organizacije, gospodina Čelbata, mi se urezala duboko: „Najbolji sudija je onaj kojeg se poslije borbe niko ne sjeća“, tako da pokušavam po njoj da se vodim, kaže prvi ženski međunarodni sudija u BiH.
Kako kaže, njen prvi uzor je bio i ostaće kolega iz Srbije Predrag Tešović, koji je svima u regionu pokazao da se predanim radom može dostići onaj najviši cilj u karijeri jednog sudije, a to su Olimpijske Igre. Sudio je čak na dvije smotre, u London 2012 i Riju 2016.
– Tako da ni ja ne ciljam ništa niže, nego Olimpijske igre. Prošle godine sam, kao jedina iz BiH, pozvana u Moskvu na izborni olimpijski kamp za sudije pojedinaca za Tokio 2020, ali zbog privatnih okolnosti i razloga, odlučila sam ipak ne otići. Ipak, takvu priliku ne želim nikad više propustiti u životu, jer se ne pruža često. Sada navijam za svoje kolegice iz nekadašnje Jugoslavije, najboljeg ženskog sudiju na svijetu za 2019. godinu Kseniju iz Srbije, Renatu iz Hrvatske i Jasnu iz Slovenije. Najviše bi se obradovala kada bi sve tri bile izabrane, mogli bi da pokažemo svima koliko su sposobne žene rođene na Balkanu, optimistična je Maja.
Nakon olimpijade u Tokiju, koja je odgođena za naredno ljeto zbog pandemije, Maja planira suditi na internacionalnih turnira.
– Iako se sa finansijske strane biti međunarodni sudija se ne isplati, jer dnevnice ne mogu da pokriju troškove prevoza u bilo koju zemlju van granica bivše Jugoslavije, neke stvari moraš da žrtvuješ ako želiš ostvariti svoj cilj. Ove godine sam dobro počela, poslije sudijskog seminara u BiH, učestvovala sam u Švedskoj na četverodnevnom G2 Prezident Kupu, te odmah poslije na Helsingborg Openu G1 koji je trajao 2 dana. Dobila priznanje za jednog od najboljih sudija turnira što je moje prvo priznanje sa G turnira i moram reći da sam bila više nego sretna, te se napunila elanom za naredni period. Četrnaest dana poslije sudila sam prvenstvo Beča u Austriji, ali sam zbog porodičnih obaveza, a kasnije i pandemije virusa, morala propustiti turnir u Belgiji, kao i Evropsko klupsko prvenstovo u Poreču. iz istog razloga otkazani su brojni turniri, pa i kvalifikacije za Olimpijadu, naglašava Maja, dodajući da i ona i kolege mogu samo iz izolacije da čekaju da se situacija promijeni.
Svim svojim kolegama i zaljubljenicima u tekvondo, kako takmičarima, tako i sudijama, poručila je da nikada ne odustaju od svojih snova i da iskoriste svaku priliku koja im se pruža.
– Neki putevi, za koje pomislimo da ne vode nikuda, odvedu nas na tako divna putovanja svijetom, gdje upoznaš predivne osobe koje ti ispune život smjehom, plamenom, elanom za dalje… a to je ono što vrijedi. Na kraju vidiš da je onaj početak bio jako bitan i da odustajanje nije opcija nikada. Posebno sam zahvalna svojoj porodici, prvenstveno roditeljima, koji me strpljivo finansijski i organizaciono podržavaju kada je potrebno evo već šesnaestu godinu za redom u ovom mom snu, a potom i svom treneru Goranu Teofiloviću, koji je jedina osoba koja u svako doba dana i noći može da kaže da je poslije moje porodice baš on najvažniji sastojak mog života i sportskih dostinuća, te bez čijeg se truda i zalaganja, mnogi moji snovi ne bi ostvarili, za kraj će Maja.
Derventa Cafe
