Majo Danilović, član Svjetske akademije za poeziju: Ljubav je rodila kosmos

Dolazak Maje Danilovića u rodni grad i nastup na ovogodišnjem Derventskog srcu bila je idealna prilika za razgovor sa istaknutim pjesnikom.

Neposredan i otvoren, kakav je uvijek, opisao nam je Derventu u prijeratnom periodu, govorio o svom stvaralaštvu i nagradama, ali i radu u Italiji i Libiji, kreativnom izražavanju kroz dizajn…

Kako је izgledaо taj period života prije odlаska?

Кad se s ovog aspekta pogleda, ne samo sa mojih zrelijih godina, nego i u čitavom jednom društvenom kontekstu koji se promijenio nestankom bivše države, u ono doba mi smo vjerovatno, kao i svi u malim gradovima, morali nešto da učinimo da nam ne bude dosadno.

Čuo sam da ste bili aktivni u tim društvenim događanjima.

Dovijali smo se da napravimo sebe neku atmosferu. Tu su bili prvi orkestri, pa onda amatersko pozorište, a ja sam tokom gimnazije otvorio prvi disko-klub. Nama nije bilo uopšte rđavo i imali smo sreću što nas je zadesio prvi talas značajnije liberalizacije u odnosu na ono ranije, malo rigidnije vrijeme. E, i šta je bio štos? Što se u toj nagloj liberalizaciji ovi stari kadrovi, pa i profesori, nisu najbolje snalazali. Njih je to iznenadlo. I onda smo mi koristili tu neku vrstu vakuma u kojoj smo razne ludorije radili, koje bi se itekako sankcionisale možda i danas.

Naravno, ništa protivzakonito, više u smislu nekih novih iskoraka u umjetnosti ili malo slobodnijeg ponašanja. Tako da dok su se oni snašili, dok su malo popustili disgine, mi smo to iskoristili. Na primjer, znali smo da sjedimo u Stakleniku kao učenici, naravno pušenje je već bilo dozvoljeno, i pred sobom ređamo prazne flaše piva, dok za drugim stolom sjede profesori i piju sokove. Dobro, s ovog sve stanovišta to izgleda malo i simpatično, ali u suštini znali smo sebi napraviti jednu finu atmosferu.

Da li ste na kraju i uspjeli u svom naumu…

Ovo zaista ne pretjerujem, svako voli svoj grad, postoji mnogo lijepih gradova, ja sam ih prošao dosta, ali budite sigurni da generacije ljudi iz Dervente koje su u to doba koje su otišle u Zagreb, Sarajevo, Beograd, pa možda i dalje, oni su ne samo bili „pristali“, nego su u najmanju ruku bili ravnopravni „domaćim“.

Isticali smo se u svemu, kao studenti, u stručnosti, nauci, pa do umjetnosti. To možda malo izgleda pretenciozno kad čovjek govori, ali je stvarno bilo tako. Imate onaj odlomak iz knjige Miljenka Jergovića, pominje Derventu na jedan jako lijep način; kaže, gdje god se okrene svuda je neko iz Dervente, pominje Kemu Šljoku, poznatog fudbalera. Pa kaže, kad sam ja vidio Derventu, pa gdje su svi ti ljudi stali tu?

Vaši prijatelji kažu da ste kao mlad i aktivan čovjek dobro znali komercijalizovati svoj talent, pa ih zanima da li je to slučaj i danas?

Hehehehe, ima jedna anegdota. Diskoteku je „držao“ jedan Škoro, jedini u to doba, koji je imao ploče. Ipak, zato što sam bio predsjednik omladine bez moje dozvole to nije moglo funkcionisati. Isposlujem da u naše ruke ide naplata nekih ulaznica, mada je sve to bilo simbolično – „petobanka“. I onda ja skupim te petobanke, a kad me ovaj Škoro kojem treba da ide novac zato što troši svoje ploče, pita koliko si prodao ulaznica, ja kažem šest komada, a unutra sto ljudi, čovjek na čovjeku.

Kao mlad sam bio inventivan do „zaradim“ neki dinar, jer ja potičem iz porodice koja nije bila siromašna, ali nije bilo za te neke potrebe iz fantazije, što bi rekao mladi Marks. Ko I onda smo se morali snalaziti, raditi i slično. Na primer, u Domu kulture se mijenjao pod. I sad, umjesvo da angažuju neku firmu, ja sa dvojicom drugara “šut” izbacujem danima. Ipak sam, uz put, tu sposobnost za marketing, za komercijalizaciju, izgubio, ali nikako nisam nezadovoljan.

Otišli ste u Beograd na Fakultet političkih nauka, što nije baš uobičajen izbor jednog umjetnika. Jeste li nekad razmišljali da se bavite politikom?

Pa imao sam ja značajnije ponude za bavljanje politikom, ali to nisam želio i mislim da je to ispravan put. Političari možda imaju taj segment u sebi, mislim na one preletače iz partija, koji se udomljuju, predpostavljam iz nekih svojih interesa, što je legalno i ja im ne zamjeram, ali ja nisam za to.

Završio sam političke nauke zato što je moja sestra studirala političke nauke i umjesto da odem u nekom umjetničkom pravcu, ja sam već imao knjige za taj fakultet i nekako sam ga i završio. Nikad nisam u životu radio kao diplomirani politikolog, uvijek sam radio neku drugu vrstu poslova. Ali ono što je bitno jeste da sam sve radio veoma posvećeno, ponašao sam se kao da firma od mene zavisi i od toga da li ću ja na poslu biti dovoljno dobar.

Bio sam i član Saveza komunista, ne stidim se to reći, ali nisam sam pripadao izvitoperavanju nekih osnovnih humanističkih momenata koje je komunizam zagovarao. Nisu Marks i njegovi drugovi izmislili “rupu na saksiji”, te humanističke ideje su poznate još iz hrišćanstva, možda i od kad je ljudske civilizacije.

Pretpostavljam da su moja rječitost i demagogija mogli biti iskorišteni u političke svrhe. Mogao sam svojevremeno postati portparol JUL-a i direkror Staklare u Pančevu. Zvali na razgovor i ja sam ih pitao zašto baš ja, pošto nisam navikao da mi nešto padne s neba. Rekao da sigurno od mene očekuju nešto gdje ću morati da „izkijam“ to sve. Upravo tako je i bilo, posle su portparoli morali da „pljuju“ po studentima da su fašisti, tako da sam se ja klonuo toga i relativno kasno sam ušao u pjesničke vode.

Kakvi su bili vaši počeci u umjetničkim vodama?

Ja uvijek kažem da nisam pjesnik od Boga, kao što je većina mojih drugara i kolega, nego da sam ja postao pjesnik iz kukavičluka, iako kad tako kažem, obično prevrnu očima. Iz kukavičluka, zbog toga što vjerovatno svojim nekim hipersenzibilitetom ne podnosim surovu stvarnost oko sebe. Time ne mislim samo na političku stvarnost, nego i na globalni kontekst u svijetu, na urušavanje osnovnih ljudskih vrijednosti, na ratove i na sve to ostalo.

Onda sam ja na određen način pobjegao u pjesmu, od surovosti stvarnosti sam se skrivao u svojoj poeziji i mislim da se to i u toj poeziji osjeća. Tako se i osjećam, zaštićeno i skriveno, i nikad ne bi ni izašao iz pjesme što se mene tiče, ostao bi tamo sa svom onom ljepotom koju ja u poeziji prikažem, uključujući lijepe dame.

Upravo su pripadnice ljepšeg pola Vaša dominantna inspiracija?

Pa u čitavoj mojoj poeziji osnovna poruka je ljubav, ali ljubav u jednom zaista univerzalnom smislu. U jednoj pjesmi kažem „ljubav je rodila kosmos, zvezde su djeca njena“ i polazim od toga da sve što je harmonično u kosmosu, pa i u našim mikrookvirima, da tu mora postojati neka harmonija, a da harmoniju drži ljubav. E, između ostalog, naravno, i ljubav prema ženi, premda i moje, a i ne samo moje, nego najljepše ljubavne pjesme nisu nastale kada je u ljubavi sve bilo potaman.

Upravo i vaskolika i srpska poezija, na koju sam ja većinski oslonjen, ali i drugi pjesnici s ovih naših prostora koji su pjevali o ljubavi, najbolje, najljepše ljubavne stihove su nizali iz neke elegičnosti, iz neke tihe ili jače patnje.

Za vaš trud i rad ste dobili broja priznaja. Koja su vam najviše prirasla k srcu?

Kao što je moj brat Željko nakon dobijanja Derventskog srca rekao, iako je od ranije nosilac Ordena Kraljice Holandije i jedan od kolektivnih dobitnika Nobelove nagrade, najdraže je priznanje koje dođe iz sredine u kojoj si potekao i koja te zaista na određen način i ljudski, pa čak i književno, profilisala. Znači, taj milje iz kojeg si poteko, on te prati kroz čitav život, a naravno, sredina kao što je zaista bila i ostala Derventa, ona je nama pomogla sve ono o čemu smo već i pričali, da smo svugdje „pristali“, da smo svugdje adaptibilni.

Ja sam dobio razna priznanja, a vrhunac svega je članstvo u Svjetskoj akademiji za poeziju, koja je pod patronatom UNESCO-a, Ministarstva spoljnih poslova Italije i regiona Veneto, smještena u predivan grad Veronu, šekspirovski grad ljubavi. To mi je bilo zaista značajno priznanje, a ja sam se na inauguraciji našalio i rekao im, na svom skromnom italijanskom, da ako će to meni pomoći da bolje i izražajnije pišem, da sam prezadovoljan.

Nedavno sam dobio najveće beogradsko priznanje u oblasti kulture Zlatni beočug, i tad sam rekao da je dobiti nagradu nesporna čast, ali kako Danilo Kiš kaže, one vuku i određenu vrstu zabrinutosti; zapitamo se da li ću biti dovoljno posvećen, da li ću imat dovoljno inspirativnosti…znam masu pisaca koji su pod starije dane su se „ispisali“ i oni zbog toga pate. Ja se nadam da u ovom slušaju to neće biti tako.

Vama još ne nedostaje inspiracije?

Ja imam inspiraciju jer ja inspiraciju crpim gotovo iz svega. Da li je to stvar neke moje imaginativnosti, ja ne znam. Moj brat je takav pjesnik koji može s vama pričati i vi mu pokažete prst, a on će o tome izrimovati na nekoj našoj lijepoj epskoj tradiciji neki deseterac. Ja nisam takav, priznajem. Na dodjeli Zlatnog beočuga sam izveo jednu takvu pjesmu – „Oluci Beograda“ – ali naravno oluci su tu saamo povod, a kroz pjesmu sam poslao drugačiju poruku.

Kako Vam inspiracije ne nedostaje, čuo sam da spremljate i roman.

Ja sam objavio do sada 22 knjige poezije i zbirki priča, ali nema pjesnika koji nema započet roman. U istoriji književnosti ima više pjesnika koji su napisali solidne romane, ali obrnuto je dosta rjeđe, pa se u to uzdam. Vuče me već 20-30 godina nešto što je gotovo ispisano, ali ja osjećam da ga moram malo slojevitije napraviti, jer ne želim neki polukomercijalni rezultat.

Pronašao sam jednu zanimljivost, relativno nepoznatu, a to je da ste vi dizajnirali logo Turističke organizacije Derventa. Dizajn Vam je “druga” ljubav?

Toliko mi je drago da ste izvukli taj podatak. Ja sam neki dan taj logo ponovo vidio i obradovalo me da je on još uvijek u “funkciji”. To je moj jedan drugačiji kreativni segment. Ja sam se dizajnu, kao politikolog koji nije imao posla, primakao u Italiji. Znači u zemlji koja je vodeća u svijetu po dizajnu svega, a ja bih se usudio reći i po dizajnu života.

Silom prilika počeo se baviti dizajnom. Na kraju kad sam se malo u tome svemu uvještio, pokazalo se da sam kreativan za jake italijanske kompanije svjetskog glasa, poput tadašnjih motocikala “Vespe”, za “Mares”, najbolju svjetsku firmu za podvodnu opremu. Radio sam logotipove za preduzeća i onda me jednom prilikom tadašnji direktor Grozdan Ružičić zamolio da napravim logo za Turističku organizaciju, a to je bila stilizovana vodenica i rijeka Ukrina.

Poslije sam prešao i na dizajn ilustraciju knjiga, a ilustrovao sam preko hiljadu knjiga mojih kolega i to uglavnom volonterski.

Pored Italije, radili ste i u Libiji?

U Libiji sam radio kao uslovno rečeno fizički radnik. Išao sam na remonte petrohemijskih kompleksa. Bio sam direktor jednog sektora u firmi u Pančevu, ali smo imali male plate, a radnici koji idu na remont u Libiju su mogli za 40-45 dana zaraditi godišnju platu. Brzo sam se obučio za rad sa pumpom pod visokim pritiskom, iako su to bile muke sa mojom malom šakom i tim ogromnim pištoljima.

U toj istoj Libiji sam rekonstruiso halu i uradio sto štandova za sto firmi iz bivše Jugoslavije za njihovo učešće na međunarnom sajmu u Tripoliju. Taj štand je dobio libijsko „Zlatno sunce“ za najbolje uređen prostor i ja sam tamo izveo prvu modnu reviju u istoriji Libije koja se održala na otvaranju tog štanda i to sa djevojkama Libijikama. To je, mislim, ostalo u analima, i ne vjerujem poslije da su ikad dozvolili nešto tako slično, premda i Libija nije bila toliko rigidna i fundamentalna u tom nekom vjerskom pogledu.

Boris Nikolić – Derventa Cafe