Na imanju Marinka Mikerevića u Donjoj Lupljanici sačuvano je pravo nacionalno blago, a stotine predmeta podsjeća na istoriju i čuva tradiciju srpskog naroda.
Marinko uživa u starinama, cijeli život ih skuplja i u njima vidi neprocjenjivu vrijednost. Plug i kolica, bili su prvi eksponati koji je nabavio, a onda vremenom svoju zbirku proširivao, toliko da je na kraju kupio imanje na kojem je napravio objekte isključivo za čuvanje starih stvari.
Plug sa drvenom daskom, koji je služio za oranje u močvarnim predjelima, najstariji je u Marinkovoj kolekciji, datira još iz 1940. godine.
– Ja sam ga kupio u Derventi, ali su ga dovezi iz Mostara originalno. U Osovici sam nabavio motor aran, bilo ga je teško naći, a u Stanarima sam našao remena. Gdje god sam šta čuo, tu sam otišao. I to je, eto, za mene je to interesantno, jer kao dijete sam radio s tim. I meni kad vidim taj plug, sjetim se majke, sjetim se volova, jer nam je to bila zanimacija, mi nismo imali igračke, to je bila igračka, priča Marinko, dodajući da mu je važnai podrška porodice.
Dok su stari predmeti za većinu otpad, Marinko u njima vidi pravo blago. Da bi do njih došao dovijao se na različite načine. S obzirom da je radni vijek proveo u Evropi, dio eksponata donio je iz Švajcarske gdje je živio. Najviše žudio da nabavi rašeto i trijen za vršidbu pšenice. U svojoj kolekciji ima i kola koja se sastoje samo od drveta, bez ijednog metalnog dijela.
– Ja sam imao svoju firmu tamo i čovjek me zovne i ja odem, posao je posao. Kaže mi: gospodine imam ove dvije stvari, i pita me da li bi to odvezao na smeće, a ja kažem bih. Ja jedva dočekao. Priča on da nije hitno, ali kažem odmah ću ja to. Zovem sina, odma dolazi. Sam ga Bog poslao na mene, bojao sam se neko će doći pa će to odnijeti, prisjeća se Marinko ove anegdote.
Posebnu sentimentalnu vrijednost za Marinka ima foto-aparat iz 1974 godine. Kupio ga je u Banjaluci, a danas s ponosom čuva među drugim vrijedim starinama. Često dok ga čisti, prisjeća se uspomena iz mladosti.
– Bio je skup u ono vrijeme, ali slike nije izrađivao kao sada, nego moraš otići pa 15 dana čekati dok se razvije film. A meni tada mladom čovjeku malo se nađe neko djevojče pa se slika, a onda si bio važan. Nije bilo tada nešto, ako imaš biciklo i ovaj aparatić i to je to. I bili smo zadovoljni, a danas, čast odmladini, čast svemu, vozi mercedesa najvećeg i opet nešto nezadovoljan. A ja aparat čistim po cijeli dan, bojim se prašina će pasti na njega, priča Mikerević.
Većina eksponata i danas je u funkciji. Osim što čisti ostave i briše prašinu, sve redovno održava – podmazuje, doteže i popravlja, što ne može sam, odnese majstoru. Prije dvije godine organizovao je vršidbu na stari tradicionalan način. Baš kao nekada, srpom su požnjeli, pa pšenicu vezali u snopove, a onda vršili zalaganjem u dreš star više decenija.
– Ja te svoje stari gledam kao neku djecu, malu, pa što bih ih uništio, sada je teško doći do toga, kazuje.
Duh prošlih vremena i mladosti Marinko oživi svaki put kad sjedne za volan fiće iz 1981. Pod haubom su orginalni dijelovi, svake godine bez problema prođe na tehničkom pregledu. Svakodnevno ga vozi i gdje god da krene, privlači pažnju.
– Bio je kod jednog čovjeka, domaćina starijeg, koji je držao tepih ispod točkova, a deku na njega odozgo. Prešao je svega 30.000. Bio sam presrećan što sam ga našao, kad je rekao 3.000 evra, nije bio problem, ponosan je Marinko, pokazujući motor iz 1958. godište, kojeg je takođe nabavio u Švicarskoj.
Derventa Cafe
