Proslavljeni fudbaler i Mario Tokić, ljetos je, nakon duže od tri decenije, ponovo je kročio na stadion „Tekstilca“ – teren na kojem je kao petnaestogodišnjak upisao prve seniorske minute. Ovaj put stigao je u rodni grad kod svojih roditelja, iskoristviši priliku da bude gost gradonačelnika Igora Žunića i da posjeti Gradski stadion. Korijene nije zaboravio, a ni fudbalske početke, pa praznih ruku nije došao – prvom timu „Tekstilca“ uručio je 40 kompleta trenerki.
Na Gradskom stadionu dočekao ga je dio uprava kluba, a pripremljeno mu je i posebno iznenađenje – dres „Tekstilca“ i uramljena fotografija ekipe u kojoj je započeo seniorski fudbalski put. To ga je posebno ganulo.
– Posljednji put sam ovdje bio 1992. godine. Normalno, proradile su emocije kada sam ponovo kročio na teren, ali to su bile samo one pozitivne. Drago mi je da je klub napredovao, da su prostorije uređene i da se ovdje i dalje živi fudbal, rekao je Tokić.
Pokloni koje je dobio posebno su ga ganuli.
– To su stvari koje ostaju u srcu, vrednije od novca i svega drugog. Fotografija i dres Tekstilca su uspomena koja se ne zaboravlja, iskren je Tokić.
Prisjetio se i samih početaka, kada je kao dječak, uz posebnu ljekarsku dozvolu, nastupao u seniorskoj konkurenciji.
– Prvih šest mjeseci platio sam školu na teži način – dva puta sam slomio nos. Jednom u Banovićima. Ali to je bilo iskustvo koje me ojačalo, kao i podrška starijih igrača i trenera. To se ureže u čovjeka i ostaje za cijeli život, kaže proslavljeni fudbaler.
Lomovi nosa nisu bili ključni da postane vrhunski fudbaler, priznaje kroz osmjeh. Priznaje i da tada nije ni slutio da će ga fudbal odvesti do Dinama, Lige šampiona, evropskih prvenstava i duela s najboljim svjetskim igračima.
– Iskreno, tada mi je škola bila prioritet. Tek kasnije sam shvatio da mogu napraviti ozbiljan korak. U jednom trenutku sam bio na radaru Boraca iz Banjaluke, što mi je jako imponovalo. Želio sam da zaigram u tom velikom klubu, osvajaču kupa bivše Jugoslavije. Drago mi je da taj klub i danas ima veliku ulogu u fudbalu BiH, prisjeća se te faze karijere.
Poruka mladim fudbalerima
Govoreći o razlikama u počecima nekada i danas, Tokić naglašava da je njegova generacija igrala iz čiste ljubavi.
– Mi smo odrasli na terenima između zgrada, u školskim dvorištima, igrali smo bez prestanka. U moje vrijeme je bilo lakše doći do šanse, naravno ako si talentovan. Danas je puno toga proračunato. Djecu već od 13-14 godina roditelji počinju posmatrati kao projekte, što smatram greškom. Pravi trenutak je kad momci imaju 17-18 godina – tad treba stati iza onih koji su zaista talentovani i fizički spremni. A najvažnije je da se igra iz ljubavi, jer bez toga nema pravog fudbala, otkriva Mario formulu za uspjeh.
Iz bogate karijere, u kojoj je nosio dres Rijeke, Dinama, bečke Austrije i Rapida, a sa Hrvatskom igrao na svjetskim i evropskim prvenstvima, Tokić posebno izdvaja jedan momenat.
– Najdraži trenutak bio mi je kada smo se s Dinamom plasirali u Ligu šampiona. Za samo nekoliko godina došao sam od Tekstilca do najveće evropske pozornice. Mislim da nam je to bilo nešto gde sam najviše napredao, gde sam vidio kako se ponašaju pravi igrači koji su bili na najvišem nivou i da jednostavno su neke stvari ostvarive kroz puno treniranja, kroz puno odricanja. Poseban osjećaj je bio dijeliti svlačionicu s Robertom Prosinečkim, a pamtim i duele protiv Mesija i Ibrahimovića, za kojeg kaže da je odličan fudbaler, koji za razliku od Mesija, nije „ostajao dužan na terenu“.
Nakon što je okačio kopačke o klin, posvetio se trenerskom poslu. Vodio je Lokomotivu, bio pomoćnik selektora u reprezentacijama Azerbejdžana, Omana i Kine, a u posljednjoj deceniji stekao veliko iskustvo širom svijeta.
– Nakon deset godina trenerskog posla i šest godina u inostranstvu, trenutno sam na kratkom odmoru. Ali već na jesen vjerujem da ću krenuti novim putem. Bitno mi je da radim u sredini koja ima dobar plan i jasnu viziju, otkriva Tokić, dodajući da mu je želja da bude i bliže ovim prostorima i da isprati i utakmice Tekstilca.
Derventa Cafe
