Milanka Kerića, jednog od najdugovječnijih medicinskih tehničara u derventskom Domu zdravlja, pronašli smo na njegovom radnom mjestu dok je rutinski obavljao šivanje dubinske rane jednom od pacijenata. I tako, dan za danom, već duže od četrdeset godina.
Ovaj šezdesetdvogodišnjak rođen je u Jelanjskoj (današnja opština Stanari), a svoje prvo medicinsko znanje stekao je, naravno, u dobojskoj Srednjoj medicinskoj školi. Odmah po završetku četverogodišnjeg srednjoškolskog obrazovanja, avgusta 1973. godine, dobija posao u Derventi, gdje ostaje čitav radni vijek do danas, sa izuzetkom četiri godine provedene u Libiji.
– Period od 1978. do 1982. godine proveo samu Libiji, gdje sam, zajedno sa dvadesetak Dervenćana, otišao preko Zavoda za tehničku saradnju sa zemljama u razvoju. Za razliku od današnjeg vremena, tamo je u tom periodu bilo lijepo, a radio sam kao anesteziolog u operacionoj sali, prisjeća se Kerić.
U prijeratnom periodu, dok je postojala derventska bolnica, radio na odjeljenju hirurgije, a za vrijeme rata posao anesteziologa obavljao je jedno vrijeme i u Banjaluci. Ipak, najveći dio ratnog perioda proveo je na ovom području, kao pripadnik 27. brigade. Bio je to težak period, sa velikom brojem intervencija, kada su zdravstvenu zaštitu vojnicima morali pružati na različite načine, sa vrlo malo medicinskih sredstava.
Tokom svoje karijere imao je priliku da se susretne sa različitim situacijama, kako onim sa srećnim završetkom, tako i onim tragičnim, jer je hirurgija ipak traumatičan dio medicine. Tako je jednom prilikom učestvovao u zahvatu plastične hirurgije, kojeg je u derventskoj bolnici izveo dr Pejić iz Zagreba. Pacijentu, rođenom bez vilice, koristeći kost sa kuka, potpuno je izmijenjen lični opis i rekonstruisana brada. Česte su bile i intervencije van bolnica, poput namještanja ramena ili intubacija, najčešće prilikom saobraćajnih nesreća. Jedan od tragičnijih slučajeva bila je smrt mladog fudbalera šamačkog „Boraca“ Stojana Tomića na Gradskom stadionu u Derventi.
– Jedan pacijent nas je tužio zbog uništenih hlača. On je u udesu polomio obje noge, tako da smo morali isjeći njegove pantalone. Nakon što smo dali sve od sebe da ga zbrinemo, hranili ga na kašičicu, dobili smo tužbu u kojoj je sud presudio da smo bili dužni tako isparane hlače da sačuvamo i da mu vratimo, te nas je kaznio, prisjeća se Kerić, ipak dodajući da su iskustva sa pacijentima uglavnom pozitivna, a najviše ih poštuju teški bolesnici.
Najboljim dijelom svog posla smatra to što ima mogućnost da pomogne drugim ljudima, što čini najveće zadovoljstvo. Nedostatak je nesigurno radno vrijeme, ali on je, kako kaže, navikao na dnevne i noćne smjene, tako da ne bi mogao raditi „od sedam do tri“.
– Ovaj posao mora da se voli, ili ga je bolje ne raditi. Često je nezahvalnan, ne smije se potcijeniti, ali svako ko vrijedi, njega će poštovati. Zato mladi moraju vjerovati u sebe. Iako je u inostranstvu ovaj posao mnogo bolje plaćen, potrebno je obrazovati se, naučiti i steći iskustvo prije toga ovdje, poručuje onima koji žele da se bave ovim poslom. Dodaje i da se uvijek trudio da svojim bogatim iskustvom pomogne mladim kolegama.
B. N. – Derventa Cafe
