Naš sugrađanin Dejan Šukurma osvjedočeni je ljubitelj životinja. U prilog tome govore i stotine ljubimaca koje je ovaj dvadesetšestogodišnjak do sada imao, ozbiljno bavljenje uzgojem pasa, kao i farma stoke i peradi koju polako razvija već pola godine.
Dejanovo zanimanje za životinje počelo je bukvalno od malih nogu. Živjeći na selu prvo je okupio “jato” sitne živine koju su mu poklanjali komšije, ali je svoje prve prave kućne ljubimce dobio tek kao tinejdžer, nakon selidbe u Derventu – majka mu je uslišila veliku želju i kupila mu akvarijum sa ribicama.
– Umjesto rođendanskog slavlja tražio sam akvarijum, ali sreća nije dugo potrajala jer su ribice preživjele svega tri dana, prisjeća se Šukurma uz osmjeh, priznajući da se takav scenario desio prvenstveno zahvaljujući neiskustvu i neznanju, te da je to važna lekcija koju je na vrijeme naučio.
Ipak, nije se predavao, pa vremenom postao ponosni vlasnik cijelih četrdeset akvarijuma, veličine i do 300 litara, čije je “stanare” sada veoma dobro pazio.
– Ribice su uskoro dobile prijatelje u isto tako brojnim hrčcima, zečevima, pticama i drugi životinjama koje sam zaradio tako što sam pomagao na Vašaru jednom od trgovaca životinjama. Najegzotičniji ljubimac kojeg sam imao bila je riba “diskus”, inače stanovnik Amazona, kaže Dejan.
Kako je vrijeme prolazilo najveći akvarijum zamijenjen je za štene haskija, s obzirom da mu je velika želja bila da se bavi uzgojem pasa, po kojima je sugrađanima (i šire) najpoznatiji.
– Nakon ženke haskija Aska na poklon je stigla Akira, a potom i Maks, da bi im se kasnije pridružila Miška. Na kraju, dio čopora postala je i Bela, nagrađivani srednjeazijski ovčar, poklon mog prijatelja. Preko njih su me upoznali i moji sugrađani… Od te 2014. godine više od 200 pasa poslane su na adrese kupcima u BiH i regionu, ističe Šukurma.
Povratak na selo desio se sasvim slučajno. Ocu radnog kolege trebala je pomoć u šišanju ovaca, pa je tako Šuki mogao primijeniti davno naučenu vještinu. Dobar glas se brzo proširio, uzgajivači ovaca su ga zvali neprestano, pa je u jeku sezone šišao i do 85 komada dnevno.
– Radio sam u svim derventskim selima, za dvije farme u Prnjavoru, od Srpca, Broda, Modriče, Doboja, jednostavno rečeno u čitavoj regiji, pa sam pored stalnog posla zarađivao još jednu platu praktično za dan rada. Sa nekim domaćinima sam dogovorio da mi za tu uslugu ne daju novac, već ovce ili jagnje, a kada se ukazala prilika da čuvam jedno imanje, više ih nisam prodavao, već sam počeo da ih uzgajam, čime sam ispunio svoju dugogodišnju želju, kaže mladi farmer.
Nakon četiri ovce, stigao je i ovan, jedan od ljubimaca, kasnije još nekoliko ovaca i jagnjadi, tako da Šukijevo stado broji sada već osam članova. Farmu su upotpunile i koze, i to njih 10, među kojima su i za naše prostore neuobičajene burske koze. Radi se o tovnoj rasi, jako zanimljivog izgleda i mirnog ponašanja, koje mogu biti umiljate i maznije od pasa i mačaka.
– Kozije mlijeko sada prodajem i to se se pokazao kao veoma unosan posao koji pokriva dobar dio troškova farme, s obzirom da hranu za stoku moram kupovati. Jako teško bi bilo baviti se i zemljoradnjom pored redovnog posla, a bez mehanizacije i svojih obradivih površina, iskren je Šukurma.
Ipak, planovi za nastavak i proširenje bavljenja stočarstvom itekako postoje, ali je prije toga potrebno stvoriti uslove. Naime, postojeće imanje postalo je premalo.
– Sada živim kao podstanar, a životinje se nalaze nekoliko kilometara dalje. Želja mi je da nađem odgovarajuće imanje u kojem bih mogao smjestiti životinje, ali i živjeti. Puno bi mi pomoglo kada bi bilo u blizini grada, zbog mog stalnog posla, optimističan je Šukurma, dodajući da će već ove godine njegova farma biti „u plusu“ zahvaljujući prodaji mlijeka, jagnjadi i jarića.
Takođe, uskoro očekuje i prva domaća jaja od koka koje su posljednji, ali ne manje važni članovi Šukijeve farme zdravlja, a niz zanata vezanih za stoku koje ovaj mladić rado obavlja nastavlja se obradom tovljenih svinja…
Svestranost
Osim ljubavi prema životinjama, od malih nogu zavolio je i folklor, a prve korake naučio je u Srpskom kulturno-umjetničkom društvu Derventa. Od prve probe prošlo je već 11 godina.
– Većinu tog “staža” sviram i tradicionalne instrumente, do čega je došlo igrom slučaja. Bježeći od pasa lutalica slomio sam zglob, a kako nisam htio izostajati sa proba, pod ruke mi je stigao tapan. Nedavno sam počeo da učim i sviranje tarabuke, a sada želim da naučim svirati i na meksičkom instrument koji se zove kahon, inače veoma interesantna kombinacija 3 instrumenta, koji će poslužiti pjevačkoj grupi. Inače, zajedničkim snagama ponovo smo pokrenuli orkestar u našem forklornom društvu, kaže Šukurma.
Derventa Cafe
