Tunguzijana je moja zemlja. To je moja domovina, gdje sam se rodio, odrastao i stasao. Tunguzijana je otadžbina, ognjište i dom moj. Tu su moji preci živjeli i na vječna počivališta otišli da zaspu i da ih niko više ne dira. Oni su uvijek sanjali o miru i mirnom snu.
Ja volim svoju državu Tunguzijanu. Volim je zato što je moja, a vole i drugi Tunguzijanci, jer je ona takođe njihova, i u njoj žive. Ima ih svih fela, a tri skupine Tunguza su najveće i između sebe se glože, ko je veći vlasnik zemlje Tunguzije. I pored toga što svi svoje prebivalište grade na zemlji, a završavaju u prebivalištu zauvijek ispod zemlje.
Moja Tunguzija je bila nekada velika država, najveća, mislio sam i najljepša, a onda su došla neka vremana, pa se moja Tunguzija smanjila, a tungizijanci u njoj posvađali i krenuli raznim putevima hvatajaću sreću, a ustvari su se unesrećeli. Usput su se potukli, iskrvili i jedne druge pobili. Sve za račun sebe, vele, kako bi preživjeli, a ustvari svi su radili za druge, one koji će doći i iz sjene gospodariti. Tako, sada moja Tunguzija nije potpuno slobodna zemlja, a u njoj i dalje žive svi Tunguzijanci bez obzira kako se nazivaju.
Sad nas Tunguza ima svugdje u svijetu, a kako su otišli tamo, tako su i ostali. Neki milom, a neki silom su tamo bili primorani da odu. U državi Tunguziji ostali su oni koji su morali, a Tunguzija je siromašna zemlja, pa nisu baš i oni dobro. Po svijetu su se snašli Tunguzi i dobro žive. Jednom godišnje dođu u Tunguzijanu, jer je silno vole, pa se šepure i sve na svijetu krive, a najviše Tunguze, koji ne pripadaju njihovoj vjeri i feli. Znaju reći, kako u Tunguziji nije više onako, kako je bilo nekad, lijepo i rahat. Sve je to, zato što oni nisu tu, a da jesu, sve bi bilo potaman.
Svi Tunguzi, bilo gdje da su imaju pravo da biraju vlast. A vlast u našoj Tunguziji kad se izabere, to je vlast najbolja i niko je ne može smijeniti. Njoj narod stojički služi, a oni uživaju.
Pojavi se poneko, da bi mijenjao vlast, takozvana opozicija u Tunguziji, ali ne može. Tunguzi iz Tunguzije znaju kako im je teško, pa bi nekako i smijenili vlastodršce, ali Tunguzi u inostranstvu su još neostrašćeni ljubimci svoje Tunguzije.
Oni uvijek glasaju samo za svoje Tunguze i tako vlast se drži, a Tunguzi, koji su u Tungziji trpe, a vlast u kriminalu ogrezla do guše.
To je moja država, zemlja Tunguzijana i ja u njoj živim i niko je ne može bolje i više voljet sem mene i ostalih Tunguza koji su ostali vjerni njoj.
Savko Pećić Pesa
