Psihoterapija predstavlja skup psiholoških metoda i tehnika koje se primjenjuju u svrhu tretiranja različitih psihičkih teškoća i poremećaja kod odraslih osoba i djece.
Onda kada se koristi, psihoterapija je najčešće usmjerena ka eliminaciji, ublažavanju ili prihvatanju psihičkih tegoba koje osobu ometaju da živi ispunjeniji život kao i na poboljšanju psihološke dobrobiti i svakodnevnog funkcionisanja.
Psihoterapija kao tretmanski prisutp je primjenjiv na širok spektar problema sa kojima se prosječna osoba suoča poput suočavanja sa hroničnim medicinskim stanjima i bolestima, proživljavanje velikih životnih događaja (npr. prilagodbe na novom poslu ili pak smrt bliske osobe), psihološki problemi i poremećaji kao što su anksioznost ili depresija, problemi u komunikaciji, teškoće u školsko-akademskom funkcionisanju, obezvređivanje sopstvene ličnosti, traumatska i nepovoljna iskustva, partnerska i bračna problematika itd.
Za psihoterapiju se vezuju različiti mitovi i pogrešna shvatanja u kojima se nerijetko ovaj pristup ekstremno banalizuje ili idealizuje te mu se pripisuju svojstva koja nisu naučno utemeljena. U nastavku teksta, izdvojeno je nekoliko najčešćih mitova koji odražavaju pogrešnu percepciju ovog pristupa.
MIT 1 – Ljudi koji odlaze na psihoterapiju su slabi i ludi
ISTINA: Osoba koja se uključi u psihoterapijski proces muči se sa problemima sa kojima se većina ljudi tokom života susretne (ili susreće), a koji su dio svakodnevnice: strahovi, narušeno mišljenje o sebi, napetost, smanjen nagon za življenjem, stres, različite vrste ovisnosti, osjećaj praznine i sl. Ono što je poznato jeste da se ljudi različito nose sa svojim problemima i imaju strategije koje su im nekada djelotvorne u smislu da im pomažu da se nose sa tegobom, a nekada im upravo te naučene strategije dodatno otežavaju psihološko funkcionisanje. Sa problemima psihološke prirode se suočavaju svi, kako osobe kod koje postoji utvđeni mentalni poremećaj tako i one bez njega.
MIT 2 – Na psihoterapiji osoba leži na kauču
ISTINA: Ovo shvatanje potiče iz posebne psihoterapijske škole i njenog začetnika Sigmunda Frojda. U ovom klasičnom psihoanalitičkom pristupu naglasak je na nesvjesnom dijelu čovjekove ličnosti, a terapijski susret zaista izgleda tako što klijent leži na kauču uz praktikovanje različitih tehnika poput npr. tehnike slobodnih asocijacija. Međutim, u većini ostalih psihoterapija kao npr. kognitivno-bihejvioralnoj, klijent i terapeut sjede na stolicama, jedan nasuprot drugom te vode dijalog uz sve propratne verbalne i neverbalne ekspresije i emocionalne reakcije.
MIT 3 – Psihoterapeut tokom susreta samo piše zabilješke i govori „aha i mhm“
ISTINA: Ovaj mit se najčešće uviđa kroz filmove u kojima je psihoterapijski rad predstavljen na ovakav način. Psihoterapija je aktivan proces u kojem su klijent i terapeut podjednako kognitivno angažovani. Terapeut i ako vodi zabilješke, one služe kako bi ustanovio mogući mehanizam održavanja određenog emotivnog ili ponašajnog problema i u većini slučajeva terapeut takvu pretpostavku dijeli sa svojim klijentom te na taj način podstiče aktivno sudjelovanje u cjelokupnom radu.
MIT 4 – Psihoterapeut samo daje savjete i zna šta je najbolje za mene
ISTINA: Psihoterapeut ili neka druga osoba, ne mogu znati šta je najbolje za vas te samim tim ne mogu vam reći šta tačno da uradite. Ono što je možda adekvatno za jednu osobu ne znači da je odgovarajuće i za drugu. Kroz psihoterapijski proces individui se pomaže da sama dođe do odluke, strategija i načina življenja za koji smatra da će joj najviše koristiti i voditi je u pravcu postavljenih ciljeva i vrijednosti. Ovo se radi na način da se osobi pomogne da osvijesti svoje odmažuće misli i emocije, prednosti i mane sadašnjih strategija koje koristi, kao i neproduktivna ponašanja uz podsticanje ka usvajanju i učenju alternativa.
MIT 5 – Psihoterapija dugo traje
ISTINA: Trajanje psihoterapijskog procesa zavisi od različitih faktora. Problem sa kojim se osoba bori, njene osobine ličnosti i propratna motivacija za rad, kompetentnost psihoterapeuta i psihoterapijski pravac za koji je terapeut obučen/specijalizovan su samo neki od faktora koji mogu da diktiraju vremenski period trajanja rada. Neki ljudi izvještavaju o napretku već nakon nekoliko seansi te su spremni za završetak psihotarpijskog procesa, dok je kod nekih potrebno i nekoliko mjeseci kako bi izvijestili o izmjenama svog statusa. Ovaj proces je individualan te samim tim je nemoguće napraviti opštu generalizaciju.
MIT 6 – Meni psihoterapija neće pomoći, potrebni su lijekovi
ISTINA: Da li će osoba tokom psihoterapije koristiti medikametoznu terapiju zavisi o njenih preferencija, obrazovnog profila stučnjaka koji pruža svoje usluge i tegobe zbog koje se osoba javlja. Psihofarmake propisuju doktori medicine (obično specijalisti psihijatrije) dok stručnjaci ostalih obrazovnih profila nemaju te kompetencije. Ukoliko se procijeni da bi kombinacija psihoterapijskog i farmakološkog pristupa za osobu bila u njenom najboljem interesu, to joj se i preporuči kako bi obavila konsultacije sa stučnjakom iz drugog polja.
MIT 7 – Psihoterapija je usmjerena samo na prošlost i djetinjstvo
ISTINA: Prošlost osobe koja se javlja za psihoterapijski rad je bitna jer može pomoći individui da osvijesti početnu tačku svoje tegobe/problema i shvati način na koji se tegoba održava. No sam uvid u prošlost nije dovoljan ukoliko osoba ne zna kako da taj uvid iskoristi. Stoga, iako je prošlost bitan aspekt (njegova važnost zavisi i od dominantnog pristupa koji terapeut koristi), psihoterapija je usmjerena na trenutno i buduće funkcionisanje čovjeka.
MIT 8 – Psihoterapija je samo običan razgovor
ISTINA: U psihoterapiji govor između terapeuta i klijenta je sredstvo komunikacije. Taj govor uključuje različite tehnike i prevazilazi granice onog svakodnevnog dijaloga koji vodimo sa našim prijateljima ili komšijama. Tokom rada, terapeuti koriste tehnike poput: aktivnog slušanja, sokratovskog dijaloga, podsticanja emocionalong uvida, kognitivne imaginacije i restrukturacije i dr. Pored ovoga, česta su i ponašajna (bihejvioralna) izlaganja, kojima se klijenti podstiču da naučeno primijene u svom svakodnevnom funkcionisanju jer tada cijeli rad poprima najveći smisao.
Aleksandar Golubović, master psihologije i kognitivno-bihejvioralni terapeut pod supervizijom
