Vijesti Društvo Mr Željko Asentić: Derventska buna

Mr Željko Asentić: Derventska buna

0

Monografija „Istorija Republike Srpske“, autora Čedomira Antića i Nenada Kecmanovića (Sl. glasnik RS, Banjaluka, 2016), predstavlja, po mom mišljenju, vrlo informativno, naučno argumentovano i politički korektno, izbalansirano štivo. Autori su strukturisali monografiju od praistorijskog i antičkog perioda na prostoru današnje BiH, preko srednjovjekovne Bosne, osmanskog, austrougarskog, jugoslovenskog perioda, pa do detaljnijeg prikaza ratnog (1992-1995) i poratnog egzistiranja Republike Srpske. Imajući u vidu da se radi o prvoj istoriografsko-politološkoj sintezi nastanka Republike Srpske, bez želje da pretenciozno kritikujem monografiju uglednih autora, nesumnjivih erudita, istakao bih jedan nedostatak za koji pretpostavljam da je posljedica previda, prije nego odvajanja „bitnog od nebitnog“. Radi se o nepominjanju Pop Jovičine bune iz 1834. godine u Bosanskoj Posavini, dok se pominju neke druge bune (Ticanova i Krušička, u Sremu i Banatu) za koje se ne mogu naći značajnije relacije sa istorijskom vertikalom nastanka Republike Srpske. Iz tih razloga, smatram da je potrebno osvrnuti se na osnovne, istoriografski potkrijepljene činjenice vezane za uzrok, tok i posljedicu ovog istorijskog događaja, čiji odjek je davno prevazišao lokalne okvire.

Nakon Bečkog rata (1683-1699), Osmansko carstvo pokazivalo je znake slabljenja, što se ispoljilo tokom 18. i, naročito, u prvoj polovini 19. vijeka. U uslovima anarhije, povećanja nameta i svakovrsnog nasilja nad hrišćanskom rajom, stanovništvo se odlučuje da podigne bunu.

Buna popa Jovice ili Derventska buna bila je u martu 1834. godine, a glavni organizator bio je pravoslavni sveštenik Jovica Ilić. Sveštenik Jovica bio je derventski paroh, rodom iz Bosanske Krajine. Turci su sveštenika Jovicu prozvali Čizmom „zato što se on prvi usudio da nosi čizme koje dotada niko osim Turaka nije smio nositi“ (Tutnjević, 2007, str. 5). Ostala je upamćena njegova propovjed narodu u ćeliji (kapeli) na groblju Ćelaru u Živinicama kod Dervente.

Po pričanju savremenika pop Jovičinih, on je imao veze sa ljudima iz Srbije koji su mu dolazili i govorili da on samo spremi i otpočne bunu u Derventskoj nahiji, pa će i ostali hrišćani po Bosni ustati na oružje (Razvitak,1910; Tutnjević, 2007). Aleksa Ivić (1919) smatra da su to bile privatne osobe, a ne službeni krugovi Srbije. Tadašnji životni uslovi i prilike u Derventskoj nahiji, kao i u cijelom Bosanskom pašaluku, bili su neizdrživi zbog samovolje lokalnih turskih vlastodržaca i velikih nepravdi koje su svakodnevno činjene prema hrišćanskom stanovništvu. Derventski Turci su bili na oprezu, jer su i oni sami zaključili da hrišćani neće više tolerisati zlodjela koja su im činjena. Pop Jovica je planirao da započne bunu kasnije, kada stigne naoružanje i kad se narod dobro spremi. Ali kada je saznao da su Turci doznali za pripremu bune i da će njega i sve okolne sveštenike, kao i viđenije ljude iz naroda pobiti radi odmazde, on je odlučio da odmah započne bunu.

Pop Jovica se prvo sastao sa protom Pavlom Džabićem i sa njim napravio plan po kome će raditi na organizovanju ustanka. Pop Pavle je pošao uz Savu da podigne narod i da sa ustanicima stigne preko Grka i Majevca u Podnovlje. Pop Jovica je sa ustanicima udario preko Botajice i Dugog Polja u Podnovlje, da bi se sastao sa ustanicima prote Pavla. Nakon toga je pop Jovica idući kroz sela niz Savu podizao narod na ustanak, te je sa ustanicima koje je sakupio udario na Odžak. Nakon borbi ustanici su zauzeli Odžak, gdje su se dočepali nešto oružja i opreme. Iz Odžaka su otišli u Gnionicu gdje su dizali stanovništvo na ustanak, pripremajući se da prema utvrđenom planu pođu u Podnovlje (Ivić, 1919; Tutnjević, 2007).

Dok je pop Jovica išao niz Savu i podizao ustanak, dotle je pop Pavle sa ustanicima udario na selo Grk. Ustanici su iz Grka pošli u Majevac i tu podigli popa Stevana Popovića i njegovog mlađeg brata popa Andriju, te su sutradan s njima i njihovim ustanicima pošli ka Zborištu. „Pop Pavle i pop Andrija sa čitavim logorom pomaknu se sa Zborišta i panu više kuća Bogdanovića, koji su tada bili dosta jaki i bogati. Kada su tu ustanici stigli, izađe iz svoje kuće Nedo Bogdanović, knez podnovski i … opali iz puške“ (Razvitak, 1910; Tutnjević, 2007, str. 21). Turci, predvođeni Osmanbegom Hadžihasanovićem i Ahmetbegom Gradaščevićem, pojavili su se sa Vučijaka, gdje su se bili skupili, čekajući pogodan momenat kada će napasti Srbe. Turaka je bilo mnogo više nego Srba, a bili su svi naoružani, dok Srbi samo po neki. Srpski ustanici, kojih nije bilo mnogo jer se još nisu svi iskupili, vidjevši da ih Turci zaobilaze i hoće da ih opkole, počnu se brzo povlačiti, ali je već bilo suviše kasno. Turci su ubili popa Pavla Džabića i još mnogo ustanika. Pop Andrija je uspio da izbjegne u Gradačačku nahiju, gdje je duže vremena ostao. Pop Stevan, čuvši da su Turci razbili Srbe, ode iz Podnovlja u planinu Vučijak. Poslije izvjesnog vremena, vratio se kući u Majevac. Kada su Turci „razbili“ Srbe kod Podnovlja, pop Jovica je stigao iz Odžaka u Gnionicu. Čuvši šta se desilo, raspustio je ustanike i iz Gnionice na svom konju umakao prema Savi, prešao preko rijeke i otišao u Srbiju, gdje je dobio parohiju (Razvitak, 1910; Tutnjević, 2007). Tako se završila Pop Jovičina buna, koja predstavlja „prvi ozbiljniji ustanak hrišćana u Bosni“ (Stanojević, 1910, str. 290).

Aleksa Ivić (1919) navodi da su Turci za odmazdu pobili znatan broj srpskog stanovništva. Prema iskazu subaše Ibre Mujčinovića iz Gradačca „ubijeno je samo u derventskom srezu oko 600 Srba“, a u mjestu Detlaku kraj „potoka Ugrine“ Turci su poubijali i „djecu ispod sedam godina“ (Ivić, 1919; Tutnjević, 2008, str. 32-33). Ovaj pogrom nad srpskim stanovništvom promijenio je demografsku sliku derventskog kraja. Ubrzo su nastupile i promjene u administrativno-teritorijalnom smislu. Reorganizacijom administrativne podjele turske države 1851. godine, Derventa je postala kadiluk (kotar) u sastavu Banjalučkog sandžaka.

Na kraju bih napomenuo da ovaj istorijski događaj, pop Jovičinu bunu, treba posmatrati u kontekstu 19. vijeka; ne treba praviti paralele sa današnjim vremenom, a analiziranje i kritičko tumačenje najbolje je prepustiti istoričarima. Na ovim prostorima, gdje se proizvodi više istorije nego što se stigne naučiti, ljudi su isuviše taoci prošlosti. Snagu i energiju, uz uvažavanje istorije i njenih pouka, treba usmjeriti na građenje bolje budućnosti.

Željko Asentić

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here