Mr Željko Asentić: Građansko (vas)pitanje

Da li simpatišete demokratiju, „najlošiju državnu formu, ako izuzmemo sve ostale“? Ili favorizujete alternative? Koje?

Mnogi jugonostalgičari kažu da je najbolji socijalizam, naravno, ne onaj „real-“ (Staljinov, Čaušeskuov…) nego naš, ex-Yu „sa ljudskim likom“. Drugi kažu da je svaki socijalizam utopija. Dokaz – svugdje je propao (osim, možda u Kini?). Ili se na pojedinačnim, ličnim nivoima radi o umišljenoj „zlatnoj prošlosti“ (vlastitoj mladosti i prednostima koje uz nju idu)? Neki, pak, tvrde da ljudi vole ne samo utopije o zlatnoj prošlosti, već i o svjetlijoj budućnosti: komunizmu („zlatnoj kašiki kojom ćemo kusati“), EU i drugim rajevima, dženetima… Nećemo ovom prilikom spominjati fašizam ili neke druge oblike „građanske diktature“ koji se u zadnje vrijeme nemilosrdno eksploatišu u cilju nagrđivanja protivničkih/suparničkih strana.

Nekoliko godina, uz geografiju i istoriju, đake poučavam demokratiji i ljudskim pravima, nastavnom predmetu koji postoji u mnogim državama svijeta, pogotovo u društveno razvijenijim. Međutim, samo u BiH je građansko obrazovanje/vaspitanje nes(p)retno nazvano – demokratija i ljudska prava, pa u našim uslovima asocira na ideološku indoktrinaciju, odnosno zamjenu za nekadašnji marksizam. Iako se sada ne uči „šta misliti’“, već „kako misliti?“ i sl. U Srbiji se isti nastavni predmet naziva građanskim vaspitanjem, u Hrvatskoj – građanski odgoj (na engleskom govornom području citizen education, u njemačkom – Staatsbürgerliche Erziehung itd.) Da li smo mi društveno zreliji pa nam ova, građanska komponenta obrazovanja ustvari i ne treba? Možda je najinteresantnije kad kritičari postojanja ovog nastavnog predmeta u našem školskom sistemu istovremeno tvrde da narod ne zna na višestranačkim izborima izabrati adekvatne ljude da vrše funkcije vlasti.

Može se lako uočiti da kod dijela laičke ali i „stručne“ javnosti postoji odijum prema demokratiji. Neki tvrde da u demokratiji vladaju najprosječniji (ili oni najbliži narodu), a da one najobrazovanije, najkreativnije i najinventivnije (njihove programe, vizije, ideje) narod i ne razumije. S druge strane, može se reći da cilj demokratije i nije vladavina najboljih (aristokratija, grčki aristos – najbolji, kratein – vladati), već stabilnost i legitimitet vlasti (legitimacija od naroda, većine). Postoje i mišljenja da je dijalog, tako svojstven demokratiji, uglavnom neproduktivan jer se ljudi najčešće rukovode vlastitim interesima, emocijama, strastima, a ne logikom i argumentima. Uz sve minuse i pluseve, demokratija je tu, bilo kao realnost, ideal, manipulacija, vladavina naroda („po narodu, za narod“).

Demokratski izbori su tu, takođe. Da li svaki narod dobije vlast kakvu zaslužuje? Da li je upravo u demokratiji najvjerodostojnija krilatica, nastala u 4. vijeku prilikom mirenja Rimskog carstva sa hrišćanstvom, da je „svaka vlast od Boga“? Od Boga – Logosa. Jedna od vrlina demokratskog građanina jeste da izađe na izbore, bira vlast odgovorno i savjesno, uz mogućnost/pravo da sam bude biran (u idealnim uslovima, rekli bi skeptici). I kad bira da se raspita (informiše), kao kad bira ljekara, stomatologa, automehaničara; da prepozna demagogiju (ulagivanje narodu i obmanjivanje lakim, brzim i jednostavnim rješenjima).

Dakle, neka izbori budu fer i demokratski, a neka pobijede najbolji.

Željko Asentić