Na prigodnoj „fešti“ u neposrednoj okolini Dervente prisutan je bio gost iz Njemačke. Pjevači izvorne muzike zaduženi za animiranje i zabavljanje gostiju isprobavali su i podešavali ozvučenje ponavljajući u mikrofon: „Jedan, jedan, jedan…“. Nakon toga su zapjevali, reklo bi se momački, ponosno predstavljajući glasovne mogućnosti, uz pratnju šargije i violine. Nakon prve pjesme, domaći ljudi upitaše Nijemca kako mu se sviđa pjesma. On odgovori da mu se više sviđa ona „prva pjesma“.
Iako Nijemac vjerovatno nije imao lošu namjeru, moglo bi se uvrijeđeno reći da je jodlovanje još dalje od univerzalnih umjetničkih vrijednosti ili dobrog muzičkog ukusa, u odnosu na našu izvornu pjesmu, koja predstavlja susret Istoka (šargija) i Zapada (violina), te prastarog načina pjevanja Slovena. Zanimljivo je da za ovu vrstu muzike postoji interesovanje etnomuzikologa iz svijeta (na primjer, izvjesna Kim Burton, doktorand iz Londona). S druge strane, izvornu muziku derventskog kraja (ali i šireg prostora Bosne) nerijetko mi sami smatramo primitivnom, iako je dio našeg kolektivnog identiteta i imidža. Htjeli mi to, ili ne. Naravno, treba uvažiti činjenicu da je ova vrsta muzike prepuštena ljudima sa sela, bez formalnog muzičkog obrazovanja. Takođe, ukusi su individualni i o njima je nezgodno raspravljati.
Identitet ili samosvijest (tj. kako sami sebe vidimo) i imidž ili ugled (kako nas drugi vide) su nešto što nas određuje i međusobno su povezane kategorije. Jedna od odrednica identiteta, kao složenog i pluralnog pojma, svakako jeste lokalna sredina u kojoj živimo. To je ono mjesto, zavičaj, gdje se „osjećamo kod kuće“ što imaju svi narodi svijeta, bilo da ga zovu home (engl.), heimat (njem.) itd.
Jedan lokalni prostor različito doživljavaju osobe različite starosti, zanimanja, obrazovanja, ali su neke stvari zajedničke za sve. Jedna od tih stvari jeste sam naziv naselja (zavičaja) iz čega proističe dio našeg ličnog i kolektivnog identiteta. S tim u vezi je besmislena monopolizacija prava na pripadnost zavičaju, kao i određivanje ko njemu više pripada, a ko manje, ili nimalo. Kao i svako drugo osjećanje, ljubav prema zavičaju ili mjestu življenja je objektivno nemjerljiva veličina i nije je moguće izraziti numeričkim vrijednostima ili procentualno. Na primjer, sintagme „pravi Dervenćanin“, „100% Dervenćanin“ i slične, mogu biti pjesnički korektne (kao dio umjetničke slobode), ali su u političkoj ili nekoj drugoj ravni – nekorektne. Ako smo mi „pravi“, logično slijedi da postoje i oni drugi, koji nisu pravi. A kao što nacionalni i vjerski identitet imaju jaku emocionalnu obojenost, slično je i sa zavičajnom pripadnošću.
U našoj Derventi, maloj demografski, ali po ekonomskim, sportskim i nekim drugim rezultatima zadnjih godina, relativno velikoj – svako dobronamjeran je jako poželjan. Svaki sadašnji i budući Dervenćanin, uz poštovanje i istorijske dimenzije, može doprinijeti bogatstvu i raznolikosti našeg identiteta, kao i imidža (koji je sve bolji u najširoj javnosti). I svako takav jeste i biće „100% Dervenćanin/ako je dobar i fin“ – pjesnički rečeno.
Mr Željko Asentić
