– Kroz putovanja želim da proširim svoje znanje, iskustvo i pogled na svijet. Uvijek kada putujem pokušavam da to uradim tako da ispitam neke ekstreme, da pomjerim granicu „normalnog“, da vidim drugačiju stranu, kaže Bojan Ćile Miletić, derventski putoholičar sa novosadskom adresom koji je krajem prošle godine ostvario avanturu života boravkom u Nepalu.
„Work and Travel USA“, putovanje autostopom do Berlina, ljetovanje u Albaniji, posjeta Lisabonu i druga odredišta bili su samo uvod u najveći izazov do sada – 15-dnevnu avanturu u egzotičnoj „državici“ južne Azije, smještenoj između divovske Kine i Indije, kojom dominiraju masivni Himalaji.
– Nepal jeste vrhunac mojih dosadašnjih putovanja, ali definitivno ne i kraj. Ideja za odlazak je nastala u mojim studenskim danima kada sam sanjao da posjetim Aziju, a u prvim planovima bio je Tajland. Ipak, kako je to postala veoma komercijalna destinacija, odlučio sam se na nešto tajanstveniji, nedovoljno „popularan“ i veoma egzotičan Nepal. Odlazak u Nepal nije prekomplikovan, a kao i za sve, potrebna je volja. Ne novac, kako mnogi misle, nego prvenstveno volja, dok će se do novca nekako doći, lakšim ili težim putem, naglašava ovaj avanturista.
Kao i sva putovanja, i avanturu života organizovao je sam, bez agencija. Let do Azije vodio ga je od Beograda preko Dubaija do Katmandua, prestonice Nepala. Za one koji će možda krenuti Ćiletovim stopama nije na odmet reći da se na aerodromu dobija turistička viza koja košta 30-ak dolara, a da se smještaj u hotelu ili hostelu može rezervisati putem interneta ili na licu mjeta.
Kako sam kaže, Nepal mu je bio potpuna nepoznanica, o njemu nije želio ni da previše čita prije putovanja jer je htio da svaki proveden momenat bude nešto novo i potpuno iznenađenje. To je upravo tako i bilo, jer ono što ga je dočekalo ostaće upamćeno čitavog života. I više od toga.
– Prva iznenađenja i kontakt sa Nepalom sam doživio odmah po izlasku iz aerodorma. Nevjerovatna gužva, jedan pozitivan haos na ulicama Katmandua, kakav nikad u životu nisam vidio. Grad sa semaforima koji ne rade, sa saobraćajnim znakovima koji se ne poštuju. Svi trube, viču i mašu rukama, ali opet bez ijedne nesreće, nijednog neprijatnog momenta. Ljudi su jednostavno navikli na gužvu i žive srođeni sa njom, sa prašinom i svom bukom koja se dešava oko njih. Na fotografijama bi čovjek rekao da je Katmandu grad siromašnih, prostih, prljavih i neobrazovanih ljudi. Katmandu je dijelom takav, ali taj grad ima dušu koju nema niti jedan čisti, savremeni, betoniran grad u kome sam bio, prisjeća se Ćile živopisnih scena iz prestonice Nepala.
Vrlo brzo je primijetio i da je najveća razlika u odnosu na nas iz “civilizacije” ta da ljudi u Nepalu žive bez stresa, u skladu sa mogućnostima koje imaju.
– Oni imaju druge prioritete, totano suprotne našim. Uživaju u malim stvarima, jako su religiozni i povezani sa prirodom. Kao i u svakoj zemlji, na ulicama ima prevaranata, tako da nije uopšte strano da vas neki prodavac, konobar ili frizer “oleše” cijenom, a turisti su svakako pogodno tlo za takve stvari. I sam sam bio “omuzen”, ali te stvari jednom iskrenom zaljubljeniku u život i avanturu ne predstavaljaju problem, iskren je Ćile.
Tokom posjete Katmanuduu boravio je u turističkom djelu grada Temalu, polaznoj tački sa koje je posjetio najvažnije znamenitosti prestonice, kao i one druge, njemu mnogo draže, neotkrivene i zabačene dijelove grada. Ovjekovječio je fotografijama i Nepal koji se ne može vidjeti na razglednicama, a nije propustio priliku i da posjeti Baktapur, nekadašnju prestonicu, “raj na zemlji” prepun malih trgova i hramova.
Najvažniji dio putovanja bilo je penjanje, tačnije “treking” po Himalajima na 4.130 metara nadmorske visine i dolazak do kampa ispod Anapurne, desetog najviše vrha svijeta.
– Tu sam upoznao pravi Nepal. Hodao sam šumom, selima, susretao sa domaćim stanovništvom, upoznavao se sa njima i njihovim običajima. Pređenih 130 kilometara, umor, visinska razlika, opasnosti od lavina, visinska bolest koja me uhvatila, sve su to stvari koje su me do tamo pratile. Dolazak na “Anapurna Base Camp” je za mene bila sigurno najveća i najteža avantura u životu. Ipak, pogled na suncem obasjani vrh Anapurnu u pet sati ujutro je nešto što me ostavilo bez riječi i nešto što se ne može opisati ni riječima ni fotografijama, to se jednostavno mora doživjeti, opisuje Ćile svoj dodir sa Himalajima koji je trajao čak sedam dana.
Prije “osvajanja” Himalaja boravio je u Pokahari, drugom najvećem gradu u Nepalu, gdje je iskusio još jedan jedinstven doživljaj – paraglajding.
– Za razliku od Katmandua, Pokahara je mirnije mjesto u kojem sam proveo tri dana. Tu sam ostvario plan da skočim tandem skok paraglajderom, i to sa 1.500 metara visine. Bila je to ogormna inekcija adrenalina, koju bi svakom preporučio. Jedan od naljepših momenta na mojim putovanjima ikad je vezan upravo za Pokaharu. Bilo je to posmatranje zalaska sunca i razgovor sa ljudima iz Nepala, Italije, Španije, Austrije i Rusije, pored jezera Feva (Fhewa), prisjeća se ovaj avanturista.
Upoznavanje Nepala nije jedina avantura koju Ćile namjerava da ostvari. Novo odredište već je poznato i ponovo je vezano za visoki planinski masiv.
– E, sad sam se nameračio da se penjem po najvišim planinama svih kontinenata. Sljedeća destinacija koju sam odabrao je Tanzanija i planina Kilimandžaro. Ne znam da li ću to ostvariti ove ili naredne godine, ali sigurno u bližoj budućnosti hoću. Volju imam, a kako sam već rekao, volja je najbitnija za tako nešto. Na kraju savjetujem svim mladima da putuju, upoznaju nove ljude i nove kulture. Neka vam cilj bude novo iskustvo, novo znanje, a ne nova kola i super spremljena gajba, poručuje Ćile.
Preduzetnik, humanista, fotograf, kuvar, aktivista, utemeljivač brenda „Dodjosh“…
Pored ljubavi prema putovanjima i upoznavanju novih ljudi, mjesta i kultura, Ćile je pobornik alternativne kulture, humanista, kuvar, preduzetnik, fotograf…
– Uz pomoć drugara Severina Malinovića osnovao sam mali brend odjeće pod nazivom „Dodjosh“, a nastojimo da ga afirmišemo kao „brend koji putuje svjetom“. Zajedno sa ekipom okupljenom oko Šarla promovisali smo alternativnu kulturu u Derventi, a i dan-danas to nastojim, makar i kao posjetilac nekog od dešavanja. Takođe, fotografija je moja ljubav koja traje već 8 godina, a kao mlađi želio sam da budem dokumentarni fotograf, fotograf protesta, ratnih dešavanja, fotograf promjena. Tako i dan-danas na mojim putovanjima pokušavam da napravim dokumentarnu fotografiju koja ne pokazuje uvijek lijepu sliku, onu sliku koju hoće svi da vide o mjestu gde sam bio. Pokušavam biti maksimalno iskren i realna kad fotografisem, za kraj će ovaj svestrani mladić.
Derventa Cafe
