Narodne nošnje i ukrasi iz okoline Dervente – II dio

U narednom periodu donosimo feljtone objavljene u dobojskom „Glasu komuna“ 1959. godine koji obrađuju temu narodnih nošnji iz Dervente i okoline. Drugi dio teksta objavljen je 04. jula pomenute godine.

Na seoskim zborovnima, naročito za vrijeme vjerskih i drugih praznika, seosko stanovništvo, naročito mlađe dobi, nosi što je moguće ljepšu odjeću sa bogatijim kićenijim šarama i ukrasima na njima. Boje su življe i izrazitije od onih koje su na odjeći za rad i za svaki dan. Muškarci tada nose fermen (kratki prsluk sa dva lica izrađen od vune), zorkulju (kraću išaranu košulju), tkanicu (otkani opasač), čarape šarane vunicom i bobicama, jamak (peškir sa utkanim šarama), a žene i djevojke, koje obično nose maramu, stave krpicu sa ružom, tkanicu, džemper, prslučić, kožušak i dodatne ukrase (najčešće kupljene) đerdane, broševe, zlatninu, bisere i drugo. Starije i udate žene nose uz navedene predmete umjesto krpice krpu (pravougaonično dugačka marama), vunenu ili pamučnu maramu.

Kvalitet odjeće zavisi od imovinskog stanja i donekle od ukusa onog ko je nosi. Ko godi izrađuje materijal za odjeću upotrebljava gotovo ista sredstva samo svako u tom pogledu ima različit osjećaj mjere za stavljanje broja i oblika šara, upotrebu boja i uopšte lični ukus. Kroj je, može se reći, jednostavan. Ne ide se za tim da se istakne forma tijela i ona se u mnoštvu nabora i šara gubi. Osnovni dijelovi odjeće, i kod muškaraca i kod žena su komotni, prostrani i najčešće bijeli (košulja, rubina) ili obojeni u svijetli ton ultramarina. Rukavi su takođe široki, a izvezeni su u toku samog tkanja na različite načine. Ova prostranost ima svoje opravdanje. Za toplih ljetnih dana čovjek se u njoj lagodnije osjeća, pogotovo kada se pješači ili obavlja kakav posao. Zimi ovi nabori, zbijeni u uskim rukavima džempera ili gunja, čuvaju od studeni. U zimske dane nosi se prema potrebi kožušak, gunj, vuneni šalj, jelek i džemper u zavisnosti od jačine zime.

>> Prvi dio feljtona pronađite OVDJE!

Čista seoska narodna nošnja pomalo se gubi. Dio po dio zamjenjuje se odjećom šivanom od industrijskih tkanina, ili pak gotovom konfekcijom. Muškarci, pogotovo mladi, danas nošnju vrlo rijetko nose i izbjegavaju je. Ljudi stariji i srednjih godina nose je samo u svečanim prilikama i nedjeljom i to u sve maniem broju i nekompletnu. Te nošnje, u koliko i postoje, leže neiskorištene, skalupljene i pohranjene u sanducima i ormanima. One se neradno nose, jer u krugu ostalih (koji su obučeni građanski) izgledaju neobično. U razgovoru sa ljudima može se zaključiti da se muška odjeća više ne izrađuje nego se nosi ona koja je ostala. Drugi razlog su i veliki izdaci ako se izrađuje kvalitetniji material (svileni konac, srma, šljoke i sl.) i oni su mnogo veći nego izdaci za gotovu “gradsku” odjeću. Ne može se reći da su samo to razlozi. Ima tu i pomodarstva koje uzima sve većeg maha, a i čisto praktičnih razloga zbog zaposlenosti u industrijskim i drugim preduzećima. Svakog dana nošnja se ne nosi kompletna. Nose se dijelovi odjeće koji ne spadaju u narodnu nošnju kao na primjer kupovna marama (jednobojna ili sa šarena) jednostavna kecelja, najčešće jednobojna, od svile ili kakvog drugog materijala. Ona zamjenjuje pregaču i nema na sebi nikakvih šara osim obruba u obliku volana (narozani obrub od istog materijala). Kupovna jakna ili kaput pomalo izbacuje iz upotrebe jelek i gunj, pogotovo u selima koja su bliže gradu, gdje se ovakva nošnja smatra čisto narodnom nošnjom. Stariji smatraju da je nova nošnja u poređenju sa starom, koja se ni ne može naći kompletna, ljepša i praktičnija, a i jeftinija. Usto se i brže izrađuje od gotovog bijelog platna s tom razlikom što su šare rađene rukom odnosno običnom šivaćom iglom i nitima obojenog konca.

Nastaviće se…

M.S. – Glas komuna