Na rijeci Ukrini, od njenog izvora do ušća u Savu, nekada je bilo 36 vodenica – sve one su radile – a danas “knjiga je spala” na svega dvije vodenice! Jedna vodenica nalazi se na devetom kilometru puta Prnjavor – Kulaši.
Na lijevoj obali Ukrine decenijama živi vodeničar Neđo Gajić. Mlin mu je i dom, jer je uz mlin izgradio kuću i prateće objekte, ali i mjesto gdje oni koji dođu da melju žito ili putnik namjernik mogu da sjednu i odmore se uz “muziku” vodenice i žubor rijeke.
“Zaljubio sam se u Ukrinu i sve njene ljepote. Ovdje sam kao sedmogodišnji dječak sa ocem došao 1947. godine. Ostao sam vjeran rijeci do današnjeg dana. To je veza koju niko ne može prekinuti”, kaže Gajić.
Dolaze brojni gosti. Stižu sa svih strana. Dođu na nekoliko minuta, a ostanu po cijeli dan – kaže Gajić.
On je uredio prostranu terasu nad rijekom, odmah iznad velikog vodenog točka. Tu je još jedan prostor za goste, zatim pečenjara, klupe pod vinovom lozom, čamci za goste i uvijek vedro raspoloženje za posjetioce.
Neki gosti požele da im Neđo ispeče kukuruzu. Nikom ništa ne naplaćuje. Stekao je mnoge prijatelje. Život ljudi je oduvijek bio vezan za rijeku. Jednostavno, čovjek nije mogao bez vode i rijeke.
Mlinovi na rijekama su davali život. Strašne priče o vukodlacima i lijepe priče o vilama koje su dolazile u vodenice dugo ostaju u pamćenju. Takve priče pamti i Milovan Stević, koji ne da da u zaborav padne još jedna vodenica na Ukrini.
Milovan je poslije smrti njegovog oca nastavio da radi i održava vodenicu u Drijenu. Priča kako je još kao dječak sa ocem ostajao u vodenici. Volio je da sluša priče o lijepim vilama koje su noću dolazile u mlin da bi se nahranile brašnom sa paučine.
“Priče o vukodlacima i vilama su do te mjere bile uvjerljive da su se ljudi plašili da poslije zalaska sunca odlaze u vodenice”, priča Stević, naglašavajući da vjerovatno zbog toga vodenice nikada nisu bile na meti lopova.
Oduvijek su mlinari bili hrabri ljudi, jer se nisu plašili da prespavaju u vodenicama.
Stević priča da je mlin naslijedio od oca i da će ga održavati dok je živ. A poslije njega najvjerovatnije će i ova vodenica doživjeti sudbinu ostalih vodenica na Ukrini.
Priča da su mu najčešći gosti ribari. Ima i onih koji požele da jedu hljeb od brašna samljevenog u vodenici.
Dolaze ljudi i kupe brašno. Kažu da nema slađeg hljeba od onog koji je spravljen od vodeničkog brašna, priča Stević.
Milovan priča i da se znalo desiti da voda nadođe, pa razruši branu i odnese vodenicu – kao što se dogodilo tokom nedavne poplave.
Boro Teofilović – Srna
