Reportaže Nikad ne odustajati: Životna priča Aleksandara Živkovića nikog neće ostaviti ravnodušnim

Nikad ne odustajati: Životna priča Aleksandara Živkovića nikog neće ostaviti ravnodušnim

0


Kada upoznate Aleksandra Živkovića vjerovatno nikada ne biste pomislili da se iza ovog dvadesettrogodišnjaka krije teška životna priča. Apsolvent Poljoprivrednog fakulteta u Banjaluci, uvijek vedar i nasmijan, raspoložen za šalu, sa deset godina ostao je bez oba roditelja. I to na veoma tragičan način.

Tek nepune četvrte godine Aleksandar je živio harmoničnim životom u selu Lupljanica, sa svojim roditelima, ocem Boškom, cijenjenim policajcem, i majkom Svjetlanom.

– U tom periodu majka je izvršila veoma uznemirujuće samoubistvo, iz meni i danas nepoznatih razloga. Otac, koji je bio mlad čovjek, oženio se po drugi put i mi smo otišli da živimo u Derventu. Nekoliko godina kasnije i on se teško razbolio, tako da je preminuo od raka u 32. godini, prisjeća se Aleksandar teških momenata koje je preživio u najranijoj mladosti.

Od tog trenutka brigu o desetogodišnjem dječaku preuzimaju majčini roditelji Nada i Radovan, sa kojima je živio u Pojezni. Bila je to sreća u nesreći, jer je ovo selo na jugu opštine, imalo veliki broj djece i omladine, koji su Aleksandru pomogli da ima što normalnije djetinjstvo.

– Iako sam bio veoma mlad, čak i tada sam imao svijest o tome da život ide dalje. Prihvatio sam to kao dio svog života, da moram sazrijeti kao osoba malo ranije, ali da je i to u redu. Iako mislim da mi se sada desi nešto slično, ne bih to podnio tako dobro, jer sve više shvatam stvari kakve su mogle biti, kaže Aleksandar, dodajući da su baka Nada i djed Radovan, ujak Goran i druga rodbina, uveliko pomogli da postane osoba kakva danas jeste. Ipak, uzor mu je i dalje bila očevva figura, jer su mu i rana sjećanja, ali i ugled koji je njegov otac imao kod drugih ljudi, uvijek bili vodilja koja ga je držala na pravom putu.

Sve to Aleksandra nije pokolebalo i, kako sam kaže, dodatno ga je ojačalo, te naučilo da nikada u životu ne treba posustati. Iako većina ljudi dočeka trenutak kada ostane bez svojih najbližih, on je to doživio kao veoma mlad, što mu je otvorilo i neke nove vidike.

– Od petog razreda pišem i pjesme, a kako mi je išlo od ruke, pohađao sam i dramske i recitatorske sekcije, i od tada mi je želja da možda izdam i knjigu. Zajedno sa rođacima Vukašinom i Draženom, snimio sam kratki film „21. vijek“, sa autobiografskim elementima, kojom smo htjeli pokazati današnjoj omladini da ne uzimaju stvari zdravo za gotovo, „da se u dobru ne povise, a u zlu ne ponize“, ponosan je Aleksandar i na svoju umjetničku dimenziju.

Iako mu je želja bila da naslijedi očevo zanimanje i upiše policijsku akademiju, a mnogi su mu obećavali i pomoć u tom poduhvatu, Aleksandar je duboko u sebi znao da se jedino može osloniti na svoje sposobnosti. Uz pomoć stipendije i prava na osnovu preminulog oca, uspio je, uz dosta truda i rada, da upiše fakultet.

– S obzirom da sam pohađao Poljoprivrednu školu, a volio sam i životinje, bilo je prirodno da upišem Poljoprivredni fakultet, a izbor je pao na smijer stočarstvo. Ostala su samo tri ispita do kraja, razmišljam o magistarskom studiju, traženju posla i porodici, otkriva Aleksandar, još jednom pokazujući svoju zrelost, dodajući da će se truditi da i svoju djecu izvede na pravi put.

B. N. – Derventa Cafe

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here