Vijesti Društvo Novinar Slaven Dimitrić: Prije nego poželiš otići, iskoristi sve svoje resurse ovdje,...

Novinar Slaven Dimitrić: Prije nego poželiš otići, iskoristi sve svoje resurse ovdje, jer vrijedi ostati

0

Sa samo 24 godine dobio je priliku da vodi dnevnik Televizije Bosne i Hercegovine. Jedan je od najmlađih tv prezentera i voditelja informativnih emisija, koji plijeni pažnju svojim talentom, jednostavnošću, ali i skromnošću.

Za vrijeme predškolskog, osnovnog i srednjeg obrazovanja, svoje mjesto pronalazio je na pozorišnim daskama, gdje su ga obučavali Vladimir Đorđević i Jovanka Božović Milovanović, tadašnji profesori na Akademiji umjetnosti u Banjaluci. Volio je taj osjećaj slobode na sceni. Scena ga je nastavila privlačiti i dalje pa je svoju karijeru gradio u medijima, radeći na Javnom servisu Republike Srpske, a potom i na Javnom servisu BiH. Danas je u pregovorima za posao sa novom medijskom kompanijom. Rodom je iz Dervente, a konstantno u pokretu.

Ipak, ono što ga drži i veže za BiH, razlog je i našeg intervjua u serijalu “Oni koji ostaju“. Ovo je priča o njemu, a on je Slaven Dimitrić.

– Kroz život su mi do sada govorili da sam neko ko u sebi nosi kvalitet mudrosti, pa često vodim te sukobe sa samim sobom – da li poslušati razum ili srce. Na kraju se odlučujem na kompromis. Srce je željelo da se nastavim baviti glumom, razum je rekao da to treba da budu pravne nauke, a kao kompromis biram novinarstvo i komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Smatrao sam da sa novinarstvom dobijam dio i jednog i drugog. Nastavljam interakciju sa svojom publikom, koju postepeno proširujem, a ujedno dobijam priliku da istražujem različite teme i događaje, počinje svoju priču Slaven.

Još kao student počinješ aktivno da radiš na Radio- televiziji Republike Srpske. Koliko ti je ovo iskustvo značilo i unaprijedilo tvoje znanje, van fakultetskih okvira?

Nažalost, FPN u Banjaluci ne omogućava studentima adekvatnu praksu. Mnoge moje kolege završavaju fakultet, a da zapravo nisu spremni za rad u medijima, pa poslije 4 godine studija u redakcije ulaze zbunjenih i nesigurnih pogleda. Ja to sebi nisam želio da dozvolim. Sve jednu godinu sam uspio da završim u roku, ali sa lošijim prosjekom ocjena, jer ta „polu-bolonja“ nije dozvoljavala moj sistem rada, pa bih u startu znao izgubiti i do 45 od 100 bodova, zbog neprisustvovanja nastavi. Iako bih na ispitima moji odgovori bili za višu ocjenu, profesori su bili primorani da mi oduzimaju bodove i u indeks ispisuju ocjene koje nisu u skladu sa mojim znanjem. Zato sam se u 4. godini odrekao budžeta Vlade RS, opštinske stipendije i prešao na vanredni studij. Tada sam iz svih predmeta ocijenjen ocjenom 10, osim iz jednog, kada mi je rečeno da iako sam sve znao, ne bi bilo fer prema drugim studentima da imam najvišu ocjenu. Ali moram da napomenem da FPN u Banjaluci uistinu ima profesore koji umiju da prenesu znanje.

Na Radiju sam dao najveći dio sebe. Došao sam nespreman, bez novinarskog znanja i iskustva. Imao sam sreću što su kolege bile vrlo razumne, strpljive i ono što sam danas velikim dijelom zahvaljujem njima, ali i svojoj upornosti. Naučili su me osnovama novinarskog posla, ali što je još važnije, naučili su me na koji način da posmatram posao u medijima. Na radiju ćete pronaći istinske zaljubljenike u ovaj posao, ali i one koji su po kazni tu gdje su, takođe ćete naići na one koji su dugo godina bivali među prvima na javnoj sceni, a danas to više nisu. Možda griješim, ali tada sam uočio da je sistem iz mnogih od njih isisao ono najbolje, iskoristio ih i ostavio po strani. Još tada sam sebi rekao: „Iskoristićete ova profesija i ovaj sistem, ali ne dozvoli da te iskoriste više nego što ćeš ti od njih da dobiješ“. I tako sam i radio. Svoj dobitak sam vidio u publici, svakodnevnom učenju i sticanju novih poznanstava.

Na Radiju sam radio sve, osim vođenja emisija. Od redovnih rubrika za djecu, događaja iz kulture,  izvještaja o društvenim i političkim dešavanjima, do praćenja sjednica Narodne skupštine Republike Srpske uz druge kolege. Moja smjena nerijetko je trajala od pola 9 ujutro pa do 4 sata iza ponoći, kada bih se već za par sati ponovo našao u redakciji, spreman za nove zadatke.
Televiziju posmatram kao svoj novi početak, jer nova sredina to uistinu i jeste. Proširujete svoj ugao gledanja, i imate priliku da ispravite greške koje ste eventualno ranije i činili. Ja sam svojih bio svjestan, pa sam nastojao da ih ne ponovim. I mislim da sam u tome i uspio.

Sa svega 24 godine dobio si ponudu da vodiš dnevnik Televizije Bosne i Hercegovine. Koliko si naučio iz ovog iskustva?

Krajem 2018. godine dobijam poziv od glavnog urednika Informativnog programa BHT-a, Marka Radoje. Ponuđeno mi je dalje napredovanje i usavršavanje u smjeru informative, kao i mjesto voditelja dnevnika Televizije Bosne i Hercegovine. U decembru 2018. sam se pojavio u Sivom domu u Sarajevu, kada je bio dogovoren sastanak sa Duškom Jurišić, savjetnicom generalnog direktora i Markom Radojom. Oni su tada izrazili zadovoljstvo mojim dotadašnjim radom i željeli su me u svojim redovima. Moj prvi utisak je bio i pozitivan i negativan. Pozitivan jer sam uvidio da bih na taj način mogao da profesionalno unaprijedim sebe, smatrao sam da su me pronašli ljudi koji su spremni pratiti moj rad i razvoj. Negativan utisak je taj što sivi dom uistinu izgleda sivo. Kada sam prihvatio posao, uvidio sam svjetlo u ovom sivom domu. Bile su to kolege koje su mi tako brzo prirasle srcu. I dobio sam posao koji sam želio, a na kraju, kako kažu, i opravdao.

Vodio sam vijesti i dnevnik na ovoj Televiziji. Bio je to novi izazov za mene, ali u saradnji sa urednicima, kolegama, snimateljima i realizatorima, i taj početak je prevaziđen. Posebno mi je ostao drag komentar šefa snimatelja ove kuće, koji mi je jednom prilikom rekao da su ispred njegove kamere prošli mnogi voditelji velikog imena, ali da u meni od svih njih vidi poseban potencijal. Kaže mi:“Ti si prvi koji je pred početak programa najprije došao iza kamere da se pozdraviš i upoznaš sa mnom kao snimateljem i kolegom, pa si tek onda  zauzeo svoje mjesto u studiju.“ Međutim, moja karijera na BHT-u se nije uspjela dugo održati, bez obzira na podršku mnogih kolega i mojih pretpostavljenih, koje danas slobodno mogu da nazovem životnim prijateljima. Ranije nisam imao nikoga u Sarajevu, a sada imam zbog koga da posjetim ovaj grad, i na tome sam zahvalan.

Šta je razlog tvog odlaska sa BHT-a?

Reći ću samo da je to bila jedna teža utakmica, kada imaš osjećaj da si na nepoznatom terenu, igraš igru kojoj ne znaš pravila, sa igračima kojima ne vidiš prava lica. Nakon mog odlaska iz ove kuće, jedan komentar ostao mi je posebno drag. Kaže mi Rusmira Čamo, osoba koja obučava voditelje Al Jazeere i BHRT-a:“Ne znam kakvo si to korijenje pustio, ali te se odavde (pokazujući na srce) ne može istjerati.“

Kakvi su tvoji dalji planovi u karijeri i razvoju?

Budući planovi su i dalje praćenje političke scene u zemlji, regionu i svijetu, zatim nastavak ulaganja u obrazovanje. Imam želju da upišem master studije iz oblasti međunarodnih odnosa ili ekonomije. Takođe radim na usavršavanju engleskog jezika. Trenutno sam u pregovorima sa jednom kompanijom.

S obzirom na to da si predstavnik onih koji ostaju, šta je tebe zadržalo u BiH, šta vidiš kao priliku u Derventi i zbog čega vrijedi ostati?

Naša zemlja nudi mnogo. Sunce koje ovdje grije, teško da može da ugrije na bilo kojem drugom mjestu. Ja jesam zagovornik ostajanja, ili bar pokušaja za ostanak. Iscrpi sve svoje resurse da uspiješ u svojoj zemlji. Ako ne uspiješ, traži sreću na drugom mjestu. Mladi nisu uspjeli da iskoriste svoje kapacitete u punom smislu. Ili su previše u sjeni sijedih glava, ili su preokupirani idejom da postanu poput drugih, često onih oholih, ne gledavši na potencijal i originalnost koju nose u sebi. Vrijednosti su nam se poremetile. Moral i etika su u potpunosti iskrivljeni.

U valu sve većih odlazaka, kako mladih, tako i porodica, jesi li nekada i sam pomislio da vrijedi ići dalje i šta su tvoji motivi u slučaju odlaska?

U BiH su rane otvorene već 27 godina. Ja sam rođen 1994. godine u Banjaluci, jer je Derventa bila pogođena ratnim dejstvima, od kojih se ni dan danas nije u potpunosti oporavila. Moji prijatelji i ja smo samim tim bili svjedoci vremena koje je našim vršnjacima iz drugih krajeva svijeta teško i zamisliti. Skoro sav period odrastanja se svodio na sticanje onoga što su naši roditelji, bake i djedovi izgubili tokom rata, a obrazovanje i bezbrižno djetinjstvo je bilo u nekom drugom planu. Ja jesam neko ko zagovara ostanak pod uslovom da imaš osnovnu egzistenciju, pravnu i socijalnu sigurnost. U posljednje vrijeme, u tom valu odlazaka, često i sam poželim da se iščupam iz ove saksije i presadim na neko bolje i prosperitetnije mjesto, gdje će rad, trud i zalaganje biti stavljeni na prvo mjesto. Smatram da je velik problem u mentalitetu našeg naroda, ali i u stalnim nacionalnim provokacijama koje skreću pažnju sa važnih socijalno-ekonomskih pitanja. Mislim da nas je Rudolf Arčibald Rajs dobro opisao.

Da ponovo biraš profesiju da li bi ostao pri istoj i šta savjetuješ mladima koji bi krenuli tvojim putem, odnosno u smjeru medija?

Put medija nije nimalo jednostavan. Poseban je problem u Republici Srpskoj, gdje je medijski prostor vrlo uzak. Ne žalim zbog svog izbora. Imao sam priliku da gradim i razvijam sebe, svoj pogled na život i svijet. Učio sam od dobrih profesora i dobrih kolega. Nisam se štedio ni po pitanju posla, ni po pitanju fakulteta. Volim ovaj poziv, ali se svejedno držim one da je novinarstvo dobro, ali do određene granice. Satisfakcija mi je danas kada čujem od novih generacija na Fakultetu da se moje ime na predavanjima ističe kao primjer studentima. Zadovoljstvo su mi i priče koje su imale pozitivan efekat u javnosti, a prije svega poznanstva koja sam stekao zahvaljujući ovom pozivu. Zahvalnost svemu dugujem svojoj porodici, prijateljima i kolegama, a drugima savjetujem da nastoje da  budu najbolji koju god profesiju da izaberu.

Tekst je nastao kao dio serijala “Oni koji ostaju” podržanog od strane IMEP-a

Novinarka: Sara Velaga

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here