Jedno od isključivih obilježja pravoslavlja kod Srba jeste i svetkovanje krsne slave, običaja koji se nalazi u Registru nematerijalnog kuturnog nasleđa UNESKO-a.
Počeci proslavljanja slava vezani su za prihvatanje hrišćanstva, ali korijeni običaja su dalekosežniji. Naime, Srbi su do tada pripadali politeističkim narodima, a pored više bogova, poštovali su i svoja svojevrsna „kućna“ božanstva. Prihvatanje hrišćanstva mudri Rastko Nemanjić (Svet Sava) je iskoristio da mnogobožačke idole odmijeni crkvenim svetiteljima, tako da je ovaj paganski običaj zapravo nastavio da postoji kroz crkveni, u narodu prihvaćeni, oblik.
Slava se prenosi sa pokoljenja na pokoljenje, a domaćin samostalno počinje da slavi slavu kada zasnuje svoju porodicu, odnosno kada prestane da živi s ocem. Nakon toga, sin dolazi na slavu kod oca, od kojeg dobija četvrtinu slavskog kolača, te blagoslov da slavu proslavlja dugo u zdravlju i sreći, sa svojom porodicom. U nekim krajevima, pak, sinovi počinju da slave samostalno tek po očevoj smrti.
Savremeno obilježavanje zaštitnika kuće i porodice često, zbog vjerske neukosti i drugih razloga, sadrže i neke običaje koji nemaju vezu sa pravoslavljem i crkvenim kanonima. Osnovni elementi krsne slave jesu ikona, svijeća, osvještani slavski kolač i koljivo, te vino. Svaki od ovih elemenata ima svoje posebnosti, pa se tako ikona postavlja na istočni zid doma, dok su i slavski kolač i koljivo sastavni dijelovi slavske ceremonije, koji moraju biti osvještani i pripremljeni kod kuće (ne kupljeni), jer u suprotnom nemaju hrišćanski značaj.
Konzumerizam je zavladao i u duhovnom svijetu, pa nije rijetka pojava da se slavski običaji pretvore u obično veselje koje „krasi“ neumjerenost u jelu i piću. Često zbog toga dolazi do kršenja crkvenih pravila o posnim i mrsnim slavama, a u rjeđim slučajevima i do obilježavanja ovog strogo porodičnog okupljanja u ugostiteljskim objektima. Pitanje razdvajanja posnih i mrsnih slava je veoma jednostavno jer u posne slave spadaju sve one koje se slave u vrijeme velikih postova: vaskršnjeg, božićnog, pretrovskog i velikogospoinskog, kao i sve koje padaju srijedom i petkom. Izuzetak predstavljaju slave koje se svetkuju u prvim sedmicama iza velikog božićnjeg i vaskršnjeg posta (trapave nedjelje), tako da je, npr. Sveti Stefan, bez obzira da li se svetkuje srijedom ili petkom, uvijek mrsna slava. O ovoj podjeli bi svaki domaćin trebao da vodi brigu, kao i o slavskoj svijeći, koja treba da bude kupljena u crkvi.
Srpski narod obilježava više od osamdeset krsnih slava, a najčešće se svetkuju Sveti Nikola, Aranđelovdan, Jovandan, Sveti Georgije i Sveti Stefan.
B. N. – Derventa Cafe
