Obućar Dragan Stanković ove godine slavi značajan jubilej – četvrt vijeka od kada se počeo baviti ovim zanatom, nastavivši tako porodični posao započet osamdesetih godina prošlog vijeka.
Jedan kraći period radnja je bila smještena u porodičnoj kući, ali smo poslije rata odlučili da zanatsku radnju prebacimo u novi prostor u objektu danas poznatom kao “Garaže” i tako podignemo uslugu na viši nivo, prisjeća se Stanković.
– Razlika između perioda kada sam počinjao i današnjeg obućarstva je velika. Danas se koristi puno više vještačkih materijala, a to znači i puno više vrsta ljepila, tako da je samim tim proces popravke obuće dosta složeniji, kaže derventski obućar, dodajući da je zbog toga sve teže doći i do kvalitetnih sirovina za rad.
Kvalitet obuće nekad je bio mnogo bolji, cipela je trebala da traje dugo, a tome je bio podređen i način izrade obuče, kao i dizajn koji su osmišljavali kreatori.
– Danas je sav taj proces usmjeren ka konzumerizmu i potrošačkom društvu sa ciljem da se ona što prije potroši i kupe nove. Danas se više preferira estetika. Nekada su ljudi i tražili kožne cipele i prirodni materijali su se praktično podrazumijevali, to je bio standard. Treba uzeti u obzir da današnja obuća i dalje košta kao da se radi o kvalitetnim primjercima, priča nam Dragan pola kroz šalu pola kroz zbilju.
Bez obzira na različite krize, koje su nekako postale svojstvene posttranzicijskim društvima, i danas ima pravih ljubitelja kvalitetne obuće koji nerijetko donose i komade čija se cijene od nekoliko stotina pa i do hiljadu evra, ostavljajući ih bezbrižno na popravci kod ovog provjerenog zanatlije.
Iako je iza njega sada već bogato iskustvo, ističe da u svom poslu uvijek nešto novo nauči.
– Način kako da se pristupi nekom popravku vremenom se koriguje, jednostavno rečeno, čovjek se nadograđuje stalno. Iako ne izgleda dinamično, obučarstvo je prilično „širok“ posao i uvijek se susrećeš sa novim stvarima, jer pored obuće, radimo popravke torbica, jakni, kaiševa, praktično cjelokupne kožne galanterije. To znači i sitne popravke poput rajsferšluseva, ali i poliranje kože i promjenu postava jakni i druge poslove, pojašnjava vlasnik obučarske radnje “Košuta“.
Dok mnogi smatraju da je obućarstvo zanat koji izumire, postoje i oni koji nikada neće odustati od toga da svoje cipele, čizme i papuče odnesu obućaru na popravku pa se od obućarstva može živjeti, iako je, ističe, epidemija korona virusa itekako uticala i na ovu branžu.
– Prije su se mogle bezbrižnije izmiriti obaveze i da nam ostane neka zarada, dok je danas prioritet ostati „na nuli“ dok čekamo povratak u normalu i slobodnije kretanje ljudi preko granica. Ti faktori su itekako uticali na ostvarivanje prihoda praktično svih zanatlija, ugostitelja i drugih privrednika. Ljudi iz inostranstva ovdje obavljaju različite usluge, troše novac, ostavljaju ga i rodbini i sve to utiče na prihode, iskren je Stanković.
Iako obućarstvo u Derventi ima tradiciju od gotovo jednog vijeka, povremeno se upisuje i odjeljenje obućara u srednjoj školi, mladi se ne zanimaju za ovaj vid zanatstva, a slična je situacija i u drugim zanimanjma i to će se teško promijeniti, ističe.
– Prije epidemije virusa korona postojala je ideja da supruga i ja proširimo kapaciteti radnje, ali su planovi trenutno “zamrznuti”. Ako se sve vrati u normalu, pokušaćemo ih i realizovati, ističe Stanković.
Derventa Cafe
