U Donjoj Lupljanici kod Dervente održano je narodno prelo, ili kako se u narodu još nazivalo; zbor, igranka, kolo. Nekada su se seljani okupljali o svetkovinama kod crkve, na raskrsnici puteva, pod čistarijem grabika ili hrastika i kod škola. Tu su stariji razgovarali o životu u selu, o tome kako je ljetina ponijela o razmjeni poljoprivrednih proizvoda, dok su mladi hvatali se u kolo i igrali uz šargiju. Ujedno je bilo to mjesto gde su se upoznavali, ašikovali i o zajedničkom životu razgovarali.
Sela sve više umiru. Ljudi odlaze iz sela za poslom i boljim životom, jer mukotrpni život na zemlji uz svakodnevne teške radove ne donosi poptpunu sigurnost. Ostali su oni koji nisu imali kuda i gdje da odu. Na selu se osjeća napredak, kuće su moderne, a stiže i asfalt, ali su domovi sve prazniji i ne čuje se jauk djece. Škole su sve praznije i napuštene zjape, a oko njih nema dječije graje. Na stotine seljana je otišlo daleko u druge zemlje na rad, s nadom da bi se jednog dana vratili u svoje rodno mjesto. Ali, ko je otišao, nije se vratio, ostao je da zaradi u tom svijetu penziju, napravili su kuće po selima, a neki odlučili da se više nikada ne vrate.
Život i vrijeme su brzo tekli, a običaji nestajali jedan za drugim. Zato kad seljaku šargija iznad uha zacvili, prosto se od miline rastopi i progovori svojim etno bićem kulture, koja mu iz srca i duše nikada neće nestati i na svoju djecu će prenijeti. I uvijek će u uhu, u duši srcem odjekivati: ”Oj šargijo drvo topolovo, ko te svira nikad ne bolovo.”
Na prelu u Lupljanici uz violinu i šargiju moglo se čuti i ovako davno zaboravljeno pjevanje: ”Lupljanica i careva gora, tu je mene upoznala Zora”. ”Selo moje, baš si selo bilo, dok sam odo, dok sam barbiro”. ”Mala moja garavušo jedna, prevede me preko vode žedna”.
I tako mijenjala se pjesma za pjesmom, uhvatilo se kolo nanovo kod škole u Malici. Suze radosnice, mnogi se nisu odavno ovako veselili, mnogi se nisu godinama vidjeli, grljenje, ljubljenje i pjesma. Pjesma, koja odjekuje selom, a narod se okupio na zboru, došao da zaigra kolo, čak iz Holandije, Njemačke, Švajcarske.
– Naš cilj je bio da se okupimo po svetom Ignjatiji i da oživimo običaje prela i život naših ljudi nekada. Nismo se u tome prevarili, jer Lupljačani su došli sa svih strana gdje žive. Čini mi se da nisu došli samo oni koji su za krevet prikovani, kaže jedna od organizatora i pokretača da se prelo održi, poetesa, Ljiljana Simić Bašić.
Tu su Zoran i Mira Mandić, koji mahanjem glave svjedoče o svemu što su u srcu i duši doživjeli i kažu da se nisu pokajali što su došli čak iz daleke Holandije, samo na prelo i već odmah odlaze nazad.
Nisu mještani žalili ni novca, pa su priredili gozbu sa mnogo raznolikog pića i tradicionalno kuvano vino, koje nije finansirano iz budžeta opštine, nego srcem i dušom darivano od dobrih ljudi, što je učinio i Blagoje Baljo Simić, koji je svoj prilog u novcu poslao iz Njemačke iako je bio spriječen da dođe na prelo, a silno je želio da radost podijeli sa poznanicima, prijateljima i rdobinom.
Savko Pećić Pesa
