Narodna biblioteka „Branko Radičević“ i Internacionalni multireligijski i interkulturni centar „Zajedno“ obilježili su poetskom večeri Međunarodni dan maternjeg jezika. Ovaj događaj bio je i uvod u obilježavanje 35 godina rada IMIC-a u Bosni i Hercegovini, 25 godina njegovog djelovanja u Derventi, kao i 60 godina kulturnog i društvenog angažmana Fadila Pelesića.
Centralna ličnost večeri bio je upravo Pelesić, dugogodišnji kulturni radnik i jedan od prepoznatljivih simbola javnog života grada.
– Poetskom večeri htio sam sebe, ali i one koji me poznaju, podsjetiti da se navršilo šest decenija kako sam prisutan na kulturnoj sceni Dervente, rekao je Pelesić.
Svoj bogati angažman započeo je u Amaterskom pozorištu „Radnik“, gdje je igrao u petnaestak predstava, a potom i kao član Gimnazijskog, Omladinskog i Gradskog hora KUD-a „Radnik“, te hora „Mozaik“, čiji je bio jedan od osnivača. Za doprinos kulturno-umjetničkom radu nagrađen je Zlatnom medaljom Saveza kulturno-umjetničkih društava Bosne i Hercegovine.
Sa pozorištem je nastupao na festivalima u Travniku, Bugojnu, Brčkom, Vlasenici i Konjicu, dok je kao interpretator poezije oduševljavao publiku u Kumrovcu, Jajcu, Mrkonjić Gradu, Banjaluci, Bosanskoj Otoci, Doboju, Tešnju, Tesliću i Bosanskom Brodu.
– Gdje god sam bio, trudio sam se da budem svojevrsni ambasador Dervente i da je predstavim kao kulturni centar, što ona uistinu jeste, istakao je Pelesić.
Jednim od najvećih uspjeha smatra pokretanje i dugogodišnje održavanje manifestacije „Derventsko srce“, danas preimenovane u „Derventa u srcu – srce u Derventi“, kao i organizaciju 16 Večeri duhovne muzike, koje su dugo bile jedine takve vrste u Bosni i Hercegovini.
Kroz aktivnosti IMIC-a organizovane su brojne manifestacije, među kojima se izdvajaju prva izložba vitraža u Republici Srpskoj, izložba suvenira, veče izvorne muzike, gostovanje hora „Pontanima“ i pozorišta „East-West“ iz Sarajeva.
Posebno mjesto u njegovim sjećanjima zauzima nastup povodom obilježavanja 50 godina djelovanja fra Marka Oršolića, osnivača IMIC-a, kada je zajedno sa suprugom Milicom učestvovao u programu.
Tokom dugogodišnjeg rada bio je predsjednik Turističkog društva Derventa i Duvačkog orkestra „Radnik“, osnivač Pionirskog kulturnog kutka, aktivista u mjesnim zajednicama i više puta odbornik Skupštine opštine. Pamti i savezne omladinske radne akcije na izgradnji puta Mojkovac – Bijelo Polje, gdje je sa 15 godina proglašen udarnikom, kao i brojne nagrade i priznanja za društveni angažman.
Govoreći o planovima, Pelesić je najavio da će u okviru manifestacije „Derventa u srcu – srce u Derventi“ biti domaćin zlatnim olimpijcima iz Minhena 1972. godine, te da priprema promociju knjige o jednom od najboljih svjetskih rukometaša Abasu Arslanagiću.
Sa suprugom je objavio dvije knjige – „Zaustavimo vrijeme“ i „Kolijevka naših snova“.
– Kroz IMIC smo afirmisali Derventu ne samo u okruženju, već i šire. To ne bismo mogli bez podrške Grada i njegovih čelnih ljudi, nekada Milorada Simića, a danas Igora Žunića. Red je da se to kaže i zapiše, poručio je Pelesić.
Derventa Cafe
„– Gdje god sam bio, trudio sam se da budem svojevrsni ambasador Dervente i da je predstavim kao kulturni centar, što ona uistinu jeste, istakao je Pelesić.“
E jbg, Pelesiću. Mozda je Derventa nekad i bila kulturni centar (B.Brod, Modrica, Prnjavor ali ne šire od toga) ali danas to je polumrtav grad (naselje), po kojem poslije prvog sumraka jos samo psi lutalice tragaju za necim jestivim.
Kakav kulturni centar u mjestu koje nema ni kino a kamo li nesto vise, u kojem je kulturni dogadjaj nastup Mare i nekih šargijaša i u kojem gradonačelnici organizuju Štraparijade i Šakalijade uz vrisku i rakiju? Derventa je bila grad do 1945, a onda su prvo komunisti imali skoro 50 godina na raspolaganju da uniste sve sto je bilo urbano u Derventi i naprave bunkere kao sto je bila robna kuca, ili odvratna naselja tipa „kineske cetvrti“ ili arhitektonske „bisere“ tipa autobuska stanica i sl. i da poruse sve sto je bilo urbano jezgro grada-to jest cijeli centar grada od „Prkos kuće“ do stare zeljeznicke stanice. A onda su se 1992 uglavnom „novi Dervencani“ uhvatili za vratove i porusili i ono malo sto je ostalo. Danas grad nema nista od obiljezja grada: gradski park, gradsku kafanu, kino, pozoriste, BOLNICU, grad nema trgovacko jezgro, nema trznicu u centru,……, a sve je to imao. Ali ono sto je najgore, Derventa nema svojih gradjana.
Gospodjo ili gospodine Hana,vjerovatno kao ni ja ne zivite u Derventi i vidite da se dosta stvari promijenilo.Budite sigurni da niko u Derventi kao ni vani nije sretan zbog toga,ali to su cinjenice koje se trebaju akceptirati.Sto se tice gospdina Pelesica,(ne znam ga)ali vidim da aktivno radi na poboljsanju kulturnog zivota u Derventi i umjesto kritike zasluzuje postovanje.Sta mislite da ste i Vi umjesto kritike uradili nesto pozitivno kao gospodin Pelesic?
Akceptirati? Usvojiti, prihvatiti, uvažiti…