Naziv potiče od tragične smrti dvoje mladih. Trigonometar 178 u selu Osojci na Vukovića brdu naziva se Vješala. Ovaj naziv potiče još prije nego što su izrađene prve karte u vrijeme vladevine Austrougraske. Za ovo pusto mjesto, gdje nikada niko nije ognjište napravio, vezane su u izbrisanom pamćenju priče kako je nastalo ime.
Prema predanju i onom što je još ostalo u pamćenju najstarijih mještana Osojaca. Pripovijedalo se da se na hrastu objesilo dvoje mladih, odlazeći u smrt zbog ljubavi koja im je bila zabranjena.
Tako se pričalo da je u susjednom selu Bišnja bio neki čoban iz kmetovske porodice Radojčića u koga se zagledala najmlađa begova kćerka. Zemljište je bilo begovo, pa se i sad njive nazivaju ”begovat”. Beg je imao iznad rijeke Ukrine čardak, gdje se odmarao i s divana lovio divljač, koju su mu natjerivali kmetovi i lovački psi. Priča se da nikad nije lovio u šumi, nego je sjedio na čardaku i čekao divljač, koja bi došla njemu na nišan.
– Kad bi se beg odmarao u posjetu mu je dolazila kćerka i često susretala čobana iz Radojčića, koji je čuvao begovu stoku po njivama. Kod bega na čardaku momak je krišom gledao djevojku, a i ona njega. Tako je ona počela odlaziti kod njega, jer nije mogla odoljeti kršnom momku i njegovoj ljepoti. Dozna to beg i naredi da se dovede čoban i bičuje za kaznu, sjeća se priče koju je davno čuo osamdesetogodišnji Nikola Miloslavljević iz Osojaca.
Ipak, ljubav je bila veća od straha, pa je mlađana djevojka često posjećivala čobana i s njim se sastajala po šumarcima, a beg pošalje sluge da je prate, nadgledaju kud se kreću i tako otkriju da se i dalje sastaju i ašikuju. Tad beg naredi da čobana uhvate i objese na hrastu, a kćerku dovede da vidi kako joj momak visi obješen na hrastu.
Drugog dana i mladu djevojku u dimijima okićenu zlatom povezanu šamijama nađu kako se objesila pored svoje životne ljubavi, i tako to mjesto se poče u narodu zvati Vješala, kazuje Nikola.
– Tvrdi se da je ovaj hrast koji dominira na njivi star koliko i događaj po kome je to mjesto dobilo ime, a ko zna, možda je bio još neki hrast, ali ja od djetinjstva pamtim samo ovaj, veli Nedeljko Miloslavljević i pokazuje na račvasti veliki hrast, gdje su se dvoje mladih po predanju objesili, zato, što su se voljeli, a vjera i stalež kojem su pripadali nije im bila naklonjena.
U Bišnji nema više porodice Radojčić. Oni su davno otišli negdje ispod planine, plašeći se begove osvete.
Vješala je svako od tad zaobilazio i nije boravio tu, a Nikola kaže da je to mjesto prozvano nesretnim, jer su tu za vrijeme Prvog i Drugog svjetskog rata mnogi ljudi pobijeni od raznih strana i vojski koja je nailazila i tu dovodila na pogubljenja.
Tekst Savko Pećić Pesa
