Derventa je vjekovima, od svog postanka, bila jedan lijepi grad koji se svojom ljepotom, duhovnim i kulturnim osobinama uvijek mogao porediti sa mnogim sličnim gradovima bliže i dalje okoline.
Derventa je bila i ostala grad dobrih ljudi, grad pjesme i ljubavi, šaljivih građana, svojevrsnih dosjetki, koje su se događale u njenoj sredini, ali nikoga nisu vrijeđale, jer se u tom gradu gajilo prijateljstvo i dostojanstvo građana jednih prema drugima. Bilo je slučajeva dobrote, plemenitosti, hrabrosti i prkosa građana.
Međutim, jedan slučaj karakterističan za Derventu je gradnja Prkos kuće na sred puta koji vodi u središte gradske jezgre, u administrativni centar grada, i glavnog puta prema Bosanskom Brodu i Doboju. U gornjem dijelu grada živjele su dvije poznate begovske porodice Begović i Alibegović, potomci posljednjih bosanskih kapetana.
Hadži Jusufbeg je bio potomak posljednjeg derventskog kapetana Mahmutbega, a Hadži Hrustembeg bega Alibega, po kojem su Alibegovići dobili prezime. Jedan dio ove porodice živio je u Bosanskom Kobašu, a drugi se naselio u Derventi. Begovići su imali veliki posjed u Gornjoj i Donjoj Lupljanici i u gradu znatan broj zgrada, u to vrijeme modernih kuća za stanovanje i poslovnih prostorija. Postojala je porodična kuća Begovića izgrađena od klesanog kamena, a na ulazu u dvorište bila je kamena stolica koja je imala oblik srednjovjekovnih prestolja plemićkih velmoža. Na ovoj stolici često je sjedio Hadži Jusufbeg u slobodnom vremenu, odmarao se i promatrao prolaznike.
Hadži Hrustembeg imao je posjed u selu Raščići. Bavio se i trgovinom na veliko i imao dobre trgovinske odnose sa poznatim firmama u Sarajevu, Zagrebu, Beču i Trstu. U neposrednoj blizini kuće Begovića imao je veliku porodičnu kuću u kojoj je bila trgovina, a uz kuću i bližu okolinu postojale su magaze sa gvozdenim vratima, u kojima je smještena roba i otkupljena pšenica i druge žitarice.
Porodice Begović i Alibegović živjele su u slozi i prijateljstvu, posjećivali su se i provodili zajedno ramazanske večeri, dolazili na bajramske praznike. Međutim, jednog dana sve je počelo da se zapliće, prijateljski odnosi počeli su da se hlade, nije bilo više sastanaka ni zajedničkih razgovora i eglena, izostale su i posjete između muških i ženskih članova porodice.
Uzrok je bila kuća koju je počeo da gradi Hadži Hrustambeg na prostoru između svoje kuće i kuće Begovića. Jednog dana došao je Hadži Jusufbeg u trgovinu Hadži Hrustambega i bez selama ljutito rekao: Hadžihrustanbeže, nemoj da otvaraš prozore prema mojoj kući, ako budu prozori sa moje strane kuće, tvoji ukućani će vidjeti šta se radi u mojoj kući, vidjeće i žensku čeljad. Ja gradim kuću prema projektu, ako su u projektu predviđeni prozori prema tvojoj kući, tako će biti. Čekaću da se završi kuća, pa ako budu prozori prema mojoj kući, ja ću tebi napraviti isto što ti meni praviš.
Izašao je bez pozdrava, ali je zalupio vratima. Iako su bili susjedi članovi njihovih porodica hisu se pozdravljali, klonili su se jedni drugih. Hadži Jusufbeg, kad bi sjedio na stolici ispred kuće, okrenuo bi leđa prema Hadži Hrustanbegu, a i ovaj prema njemu. Nisu više išli u istu džamiju na molitvu. Hadži Jusufbeg je išao u Gornjačku džamiju, a Hadži Hrustanbeg u Gradsku džamiju. Ova svađa trajala je dugo vremena i prenosila se s koljena na koljeno. Da su ove porodice živjele na selu, put između njihovih kuća zarastao bi u travu.
Dugo je Hadži Jusufbeg smišljao kako da učini susjedu istu ili sličnu neugodnost i smislio da na praznom prostoru između dvije ulice, nasuprot kuće Hadži Hrustanbega, izgradi kuću na sprat iz koje se može vidjeti šta se radi u kući susjeda. Hadži Jusufbeg je kod jednog poznatog projektanta naručio projekat kuće na sprat iz koje će se moći da vide sve susjedove prostorije i ko se kreće u kući. Kada je kuća bila gotova, poručio je Hadži Hrustenbegu da sad on i ostalo muško osoblje mogu da vide njegovu hanumu kada klanja. Netrpeljivost između porodice još je više rasla, a Hadži Hrustanbeg je morao da na prozore svoje kuće stavi drvene mušebke kako bi osigurao mir u svojoj kući.
Hadži Jusufbeg je zgradu poklonio vakufu u Derventi. Zgrada je bila jednospratnica, građena u “ka und ka” stilu i uklapala se u stil zgrade općinskog poglavarstva, koja je bila u pseudoarapskom stilu. Čelo zgrade imalo je ovalni oblik, velike prozore i dva ulaza, jedan sa ulice nasuprot kuće Alibegovića, a drugi prema zgradi općinskog poglavarstva. U prizemlju su bile dvije prostorije za smještaj Vakufsko-mearifskog povjereništva. Prostorije su bile velike i svijetle i pogodne za rad službenika. Kasnije, Vakuf je prostoriju koja je imala poseban ulaz izdao za gradsku kafanu. Tu kafanu dugo vremena držao je poznati kafedžija Huso Kič.
Prkos kuća, koja je dugo vremena bila simbol Dervente i nalazila se na mnogim razglednicama i drugim ilustracijama, ali bez objašnjenja kako je nastao ovaj spomenik prošlosti, nestala je kako je i nastala – iz inata.
Gradska skupština u Derventi 1956. godine odlučila je da se izradi urbanistički plan grada i posao je povjeren Republičkom urbanističkom zavodu u Sarajevu. Prema zamisli projektanta u gradu je trebalo porušiti Prkos kuću i katoličku crkvu da bi gradsko jezgro dobilo pravilnu liniju. Na intervenciju župnika Franje Momčilovića urbanisti su odustali od rušenja katoličke crkve. Međutim, rušenje Prkos kuće je ostao kao čeoni kamen uibanističkog uređenja. Dugo se raspravljalo u gradu o ovom problemu. On je postao moto skoro svih rasprava među građanima.
Gradska skupština sazvala je grupu građana u kojoj su bili predstavnici političkih stranaka, a među njima su bili Mustafa Šabić, Drago Begić, Jozo Bodružić, Salih Mulabegović, Vlado Stojaković, Nijazija Begović, Feriz Alijagić, Mehmed Bundavica i drugi, a bio je prisutan i Esadbeg Alibegović. Na ovim konsultacijama bilo je različitih stavova. Jedni su se zalagali da se prihvati rješenje urbanista i da se Prkos kuća ruši, a drugi su bili da se sačuva Prkos kuća kao značajno znamenje društvenih prilika iz prošlosti Dervente. Za rušenje ovog čudnog objekta posebno se zalagao Esadbeg Alibegović, potomak Hadži Hrustanbega. On je smatrao da je Prkos kuča ostatak feudalnih odnosa i da ništa ne treba da podsjeća na ta vremena. Pričalo se po gradu da su se u njemu probudili motivi osvete prema inatu koji je u prošlosti njegovoj porodici učinila porodica Begović.
Derventa 1986. godine. Mjesto gdje je nekad bila Prkos kuća.
Kada je počelo rušenje Prkos kuće mnogi građani sa sjetom su gledali kako nestaje zgrada koja je odražavala, u određenom smislu, simbol stare Dervente i njeno duhovno biće, a mnogi su se sjećali kako su učili prve osnove o islamu iz sufare pisane arebicom. Materijal od zgrade upotrijebljen je za dogradnju Tvornice obuće Derventa. Bilo kako bilo, tako je postepeno nestajalo stare Dervente, a mnogi umjetnici su je crtali i svojom ljubavlju joj produžavali život.
Iz knjige Nedžmudina Alagića: ’’Derventa između dva svjetska rata’’ Sarajevo – 2001.
