“Terapijski program rane intervencije” je projekat kojeg realizuje Udruženje “Sunce” Derventa u partnerstvu sa Udruženjem za pomoć mentalno nedovoljno razvijenim licima Banja Luka. O važnosti rane intervencije i psihološkoj perspektivi, piše master psihologije Aleksandar Golubović, stručni saradnik na projektu.
Projekat je finansiran od strane EU, a nastao je u okviru projekta „Bolja socijalna uključenost kroz osnaženu IRIS mrežu OCD“ kojeg provode LIR CD i ASB.
Samopouzdanje kod djece: koja je uloga odraslih?
Samopouzdanje (eng. Self-esteem) odnosi se na način na koji osoba opaža i posmatra sebe, a obuhvata razmišljanja, uvjerenja i osjećanja koja vezujemo za našu ličnost. Od mišljenja koje imamo o sebi zavisi i to kako ćemo postupati u nekim životnim situacijama, kako ćemo reagovati na neuspjeh, hoćemo li se truditi da isprobavamo nove stvari i doživljavamo nova iskustva i na kraju krajeva, kako ćemo se osjećati u vlastitoj koži. Samopouzdanje nije nešto sa čime se rađamo, ono se izgrađuje počevši od ranog uzrasta jednog djeteta i u njegovom oblikovanju važnu ulogu imaju roditelji (staratelji) sa kojima dijete živi, braća i sestre, vaspitači, učitelji, treneri…
Da bismo pomogli djetetu da razvija samopouzdanje i jednog dana bude nezavisna osoba koja poštuje i prihvata sebe, potrebno je da postoje određeni uslovi poput: osjećaja pripadanja, osjećaja da je u sigurnom okruženju, bezuslovnog prihvatanje djeteta i davanja prostora za samostalnost.
- Podsticanje i ohrabrivanje djeteta
Tokom djetinjstva djeca će da se upuštaju u mnoge aktivnosti od kojih će neke zahtijevati trud, vježbu i neuspjeh (npr.igranje nekog sporta, vožnja bicikla bez pomoćnih točkića). Uloga roditelja u ovom slučaju ogleda se prvo u omogućavanju djetetu prava na izbor. Tako roditelj kroz razgovor sa djetetom može da sazna u kojoj aktivnosti bi ono htjelo da se oproba bez da pod svaku cijenu nameće svoju preferenciju. Zatim, u trenucima kada dijete počinje da uči ili vježba određenu aktivnost možemo da pohvalimo već u početku njegov trud i da fokus ne stavljamo na krajnji cilj, tj. „savršenu“ izvedbu. Npr. u slučaju kada dijete prvi put sjeda na bicikl bez pomoćnih točkića, pad i ogrebano koljeno je više pravilo nego izuzetak. Djetetu možemo dati do znanja da je to nekad sastavni dio puta usvajanja nečeg novog. Podsticanje na ponovne pokušaje, bez obzira na neuspjeh može djetetu pomoći da ovo zaista shvati na iskustvenom nivou.
- Davanje povratnih informacija
Povratne informacije koje roditelji i okolina daju na djetetov (ne)uspjeh u velikoj mjeri oblikuju i njegovu predstavu o sebi. Ukoliko dijete počinje učiti da igra neki sport, poruka poput: „Vidim da se trudiš i pokušavaš, ponosan/na sam na tebe zbog toga, kako ti se čini da probaš još koji put?“ može mnogo da znači, jer u ovom slučaju postoji bezuslovno prihvatanje djeteta samo zato što je ono baš to, dijete. Poruke poput: „Kako to ne možeš, pogledaj druge“; „Kako si tako smotan/smotana“ imaju takav karakter da su usmjerene na ličnost djeteta i podstiču obezvređivanje, kako iz perspektive drugih tako i iz vlastite. U ovom slučaju dijete može da osjeti stid i sramotu, a ovakve poruke počinje da internalizuje čime je u riziku da već idući put kada bude trebalo nešto da nauči ili poželi nešto da iskusi, istom može da pristupa bojažljivo, nesigurno ili da se uopšte ni ne upusti u aktivnost.
- Pokazivanje interesa
Djeca će često biti oduševljena novom igračkom, crtanim filmom, nečim što su doživjeli u obdaništu ili školi. Pažljivo slušanje njihovih dogodovština i naša zainteresovanost za iste šalje djeci poruku da ih shvatamo ozbiljno i da je ono što nam pričaju važno. Ućutkivanje, ismijavanje i banalizovanje njihovih iskustava šalje poruku da njihov svijet nije važan čime mogu početi da se preispituju i samim tim odustanu od onoga što im je bitno.
- Postavljanje realističnih ciljeva
Postaviti cilj da dijete bude najbolje u nekoj aktivnosti može biti suvišan i pretežak za dijete, jer su velike šanse da se tako nešto ne ostvari. Umjesto toga, postavljanje realnih ciljeva (u skladu sa uzrastom i sposobnostima) u dogovoru sa djetetom je bolja opcija. Prihvatanje grešaka koje se mogu dogoditi je neizostavni dio procesa i slavljenje uspjeha kroz zagrljaje i pozdrave ohrabrenja i pohvala pozitivno utiču na to kako dijete sebe opaža u cjelokupnom procesu.
- Odnos prema ocjenama u školi
Dijete kada krene u školu susreće se sa jedinstvenim sistemom ocjenjivanja. Iako su ocjene bitne i od njih zavise mogućnosti za daljnje školovanje, stavljanje istih u prevelik fokus može da bude veliki teret. Očekivano je da dijete ima iz nekih predmeta niže, a iz nekih više ocjene i ovo zavisi od njegovih sposobnosti, interesovanja, motivacije i sl. Usmjeravanje na djetetove jake strane, a ne nužno kritikovanje slabijih i nuđenje pomoći kroz zajednički rad na određenim predmetima, može mu pomoći da ne razvije odnos obezvređivanja prema sebi. Djeca nekada sebe nazivaju pogrdnim nadimcima baš iz razloga jer im neki predmet slabije ide i imaju iz istog niže ocjene. To sagledavanje sebe kroz prizmu nekog predmeta može da se „prelije“ i na druge aspekte u životu kada nastavljaju sa pogrdnim karakterizacijama. Ukazivanje da smo svi različiti i da svi nužno ne moraju biti odlični u svemu već da imamo dobre i manje dobre strane je jedna od značajnih životnih lekcija za dijete.
Aleksandar Golubović, master psihologije
Reference:
Pregnancy birth & baby. Self-esteem in children.
Retrieved Januar 15, 2023, from https://www.pregnancybirthbaby.org.au/self-esteem-in-children
