Nisu im trebali avioni, turistički autobusi ni unaprijed isplanirana ruta do posljednjeg kilometra. Trebali su im bicikli, dovoljno hrabrosti da krenu u nepoznato i jedna drugoj kao oslonac. Dervenćanka Duška Damjanović i njena tetka Dušanka Kojić provele su 36 dana na putu, prešle oko 2.500 kilometara i kroz Crnu Goru, Albaniju, Grčku i Sjevernu Makedoniju stigle do Atine, a potom se drugimim putem vratile kući.
Iza njih nisu ostali samo kilometri, fotografije i obiđeni gradovi. Ostala je priča o dvije žene koje su zajedničku ljubav prema putovanjima pretvorile u veliku biciklističku avanturuo.
Sve je počelo mnogo prije nego što su se ovog ljeta pojavile na putu.
Duška kaže da je ljubav prema biciklu i putovanjima u njoj postojala još od djetinjstva. Još sa sedam godina željela je bicikl kojim bi mogla putovati svijetom. Ali, kako sama kaže, tetka Dušanka bila je osoba koja je tu ljubav dodatno raspirila.
Dušanka je živjela u Švajcarskoj, ali svaki njen dolazak pružao je priliku da dvije saputnice krenu negdje zajedno. Planine, izleti, nova mjesta, istraživanje i upoznavanje svijeta postali su dio njihovog odnosa. Nije to bilo klasično porodično druženje. Njih dvije su vremenom postale partnerke za avanture.
– Tetka mi je oduvijek bila saputnik u takvim avanturama i na neki način mi je prenijela ljubav i prema planini i prema biciklu, priča Duška.
Kako je uopšte nastala ideja za ovakvu biciklističku turneju?
Ideja je postojala već neko vrijeme. Čak smo prošle godine planirale da krenemo, a cilj mi je bio Atina. Onda smo počele razmišljati gdje ćemo sve proći i šta možemo vidjeti, pa se put nekako sam otvorio pred nama.
Tetka Dušanka je bila zadužena za istorijske i turističke sadržaje. Ona mnogo voli istoriju i stare građevine, a ima i veliki broj knjiga o turističkim mjestima. Tako smo otprilike pravile plan gdje ćemo ići i šta ćemo obići.
Na kraju je putovanje trajalo 36 dana i prešle smo oko 2.500 kilometara. Krenule smo iz Bijele, preko Crne Gore i Albanije do Grčke i Atine, a zatim preko ostrva Evije, Meteora, Kastorije i Ohrida nastavile prema Sjevernoj Makedoniji i vratile se preko Albanije i Crne Gore. Bilo je tu mnogo gradova, mjesta i predjela koje nismo ni planirale, a koje smo usput otkrivale.
U naslovu ove priče posebno mjesto zauzima vaša tetka Dušanka. Koliko je ona važna za vašu ljubav prema biciklizmu i putovanjima?
Tetka mi je oduvijek bila saputnik u takvim avanturama i na neki način mi je prenijela ljubav prema planini, biciklu i putovanjima. Ona je živjela u Švajcarskoj, ali kada god bi dolazila ovamo, uvijek bismo iskoristile priliku da nešto obiđemo i vidimo.
Ja sam još sa sedam godina imala želju da imam bicikl kojim bih mogla putovati po svijetu, ali mi je tetka mnogo pomogla da tu želju pretvorim u stvarnost. Uvijek mi je bila velika podrška.
Zato mi je bilo posebno što smo upravo nas dvije zajedno krenule na ovu turneju. Ona je već imala iskustva sa nekoliko takvih putovanja, pa mi je njeno znanje mnogo značilo. Prije puta smo gledale koliko imamo kilometara, gdje ćemo spavati, kakvi su usponi, kakav je vjetar i koliko će nam baterija na električnom biciklu omogućiti da pređemo.
Kažete da je putovanje bilo izazovno. Koliko?
Bilo je zaista izazovno, posebno u Albaniji. Kada ljudi kod nas kažu da su naši putevi loši, voljela bih da odu biciklom kroz Albaniju. Tada bi vjerovatno rekli da smo ovdje Las Vegas.
Bilo je puteva kojima se, iskreno, ne bih usudila proći ni automobilom. Tu su saobraćaj, kamioni, automobili, ali i predjeli koji djeluju potpuno divlje. Ipak, upravo u tome i jeste čar. Kada ideš u nepoznato, radiš nešto novo i drugačije od uobičajenog, moraš prihvatiti određenu dozu neizvjesnosti.
Svaki dan u Albaniji bio je prava avantura. A ono što me posebno iznenadilo jeste koliko je ta zemlja lijepa. Predivno je more, ali i unutrašnjost zemlje. Ljudi su veoma prijatni i topli.
Postoji li nešto što vas je posebno iznenadilo na putu?
Bilo je mnogo takvih trenutaka. Jedna od najljepših stvari kod putovanja biciklom jeste što se krećeš dovoljno sporo da zaista vidiš život oko sebe. Voziš možda 15 kilometara na sat i imaš vremena da gledaš pejzaže, sela, njive, ljude koji rade.
U Albaniji smo vidjele da se zemlja još uvijek obrađuje na način koji kod nas gotovo više ne postoji. Ljudi ručno kose i obrađuju zemlju starim alatima. Kada prolaziš kroz sela, djeca trče za tobom i viču „hello“. Njima smo bile atrakcija – otkud žene na biciklima prolaze kroz njihovo mjesto.
Slične situacije doživjele smo i u Grčkoj. Jednom smo stale da ručamo u nekom selu, a žena je izašla iz kuće i donijela nam hladnu vodu, kroasane i kolače koje je tog dana napravila njena svekrva. Pozdravila nas je i blagosiljala. To su stvari koje ne možeš planirati. One se jednostavno dogode kada kreneš.
Da li je bilo i teških trenutaka?
Naravno. Bilo je neprijatnih situacija, umora i trenutaka kada se pitaš šta ti sve ovo treba. Ali bilo je mnogo više lijepih stvari. Jednog dana nismo imale mnogo hrane i bile smo gladne. Tetka je vozila ispred mene jer na uzbrdicama koristi električnu pomoć i ide nešto brže. Vidjela sam trešnje u jednom dvorištu i pomislila kako bi bilo lijepo da ih pojedemo. Tetka je pozdravila čovjeka koji je bio tamo, a on nas je pozvao da uđemo i uberemo trešnje.
Najele smo se i ponijele sa sobom toliko da smo naredna tri dana imale šta jesti. To su ti trenuci koji ostanu u sjećanju. Kada ideš u nepoznato, moraš prevazići strah od toga šta će biti i kako će biti. Da stalno razmišljamo šta bi moglo poći po zlu, vjerovatno nikada ne bismo ni izašle iz kuće.
Šta vam je Grčka donijela?
U Grčkoj mi je najveći utisak ostavila vožnja na ostrvu Eviji. Ja sam više sklona prirodi i zabacenim predjelima nego velikim gradovima i buci, tako da mi je Evija bila posebno lijepa.
Obišle smo i manastire, između ostalih manastir Svetog Jovana Ruskog i manastir Svetog Davida Evijskog. Upravo nakon posjete manastiru Svetog Davida desilo mi se nešto nevjerovatno. Imala sam problema sa koljenom koje je ranije operisano nakon povrede ligamenata, a mučila me i Ahilova peta. Međutim, nakon posjete tom manastiru, bol je jednostavno nestala i narednih 1.000 kilometara do kuće nisam imala nikakvih problema.
Atina je, naravno, priča za sebe. Kada hodate gradom i gledate građevine stare dvije hiljade godina, počnete razmišljati o tome koliko su ljudi u nekim potpuno drugačijim uslovima koristili svoje sposobnosti i mogućnosti. Poseban trenutak bio je zalazak sunca na Akropolju. Tada sam razmišljala koliko smo svi stvoreni sa posebnim vrijednostima i potencijalima, ali život nekoga iskroji tako da nikada ne pronađe taj dio sebe.
Čini se da je ovo putovanje za vas bilo mnogo više od fizičkog izazova.
Jeste. Sa ovog putovanja nisam se vratila samo sa punom memorijom fotografija, nego sa mnogo jasnijom slikom sebe i svog unutrašnjeg svijeta. Putovanje mi je vratilo inspiraciju i sada ponovo imam mnogo elana i novih ideja. Već nekoliko godina radim na knjizi „Put u legendaran život“ i ovo iskustvo me je dodatno motivisalo da nastavim da je pišem.
Shvatila sam koliko čovjek tokom života često živi u prošlosti ili budućnosti. Ili ga muči ono što se dogodilo ili strahuje od onoga što će se dogoditi, a sadašnjost nekako olako prolazi. Dok voziš bicikl, imaš mnogo vremena da razmišljaš. Kilometar po kilometar ideš naprijed. Ne možeš odjednom stići do cilja. Moraš samo nastaviti okretati pedale.
I shvatila sam da je tako i u životu. Ako imaš problem, fokusiraš se na ono što možeš promijeniti. Ako želiš biti srećniji, usmjeriš energiju prema stvarima koje te čine srećnijim. Ne možeš riješiti sve odjednom.
Da li vas je putovanje promijenilo?
Mislim da jeste. Ljudi oko mene kažu da sam procvjetala i napunila baterije, i to nije samo zato što sam bila 36 dana na biciklu. Toliko dana i kilometara jednostavno ostavi trag na čovjeku. Svaki pređeni kilometar ima neku svoju snagu i poruku. Dok voziš, imaš vremena da razmišljaš, da analiziraš, da usmjeriš misli i da se fokusiraš na lijepe stvari.
Život nije svaki dan lijep i ne može sve biti savršeno. Ali možemo da odlučimo da iz određene situacije izvučemo ono najbolje. Takvo putovanje zaista ojača karakter. Čovjek mora biti psihički jak da bi izgurao nešto takvo.
Koliko je važno ohrabriti druge ljude da se usude na slične stvari?
Meni je to sada možda i najvažnije. Nisam željela da pričam o ovoj turneji samo zato da bih rekla „ja sam putovala“. Želim da možda nekoga motivišem i inspirišem. Mnogo ljudi bi možda probalo, ali imaju neka ograničavajuća uvjerenja. Kažu sebi: „Ja bih se umorio kada bih otišao do tamo i tamo, a kamoli da vozim 1.500 ili 2.500 kilometara.“ Ali čovjek mora prvo upoznati sebe i vidjeti za šta je sposoban.
Ja sam imala tetku kao podršku, nekoga ko je već imao iskustvo. Neko drugi možda nema takvu osobu. Zato bih voljela da u budućnosti napravimo neku vrstu zajednice ili aplikacije koja bi ljudima pomogla da lakše organizuju ovakva putovanja, podijele iskustva i dobiju podršku. Jer nekada je najteži dio upravo – krenuti.
Tokom razgovora posebno ste pomenuli i Dervenćanina Srđana Starčevića. Zašto?
Trebamo se truditi da budemo inspiracija jedni drugima. Meni je Srđan Starčević mnogo pomogao svojim načinom i pristupom ovom sportu. Čak mi je posudio svoj bicikl, koji je i sam vozio na nekoliko turneja. Nekome lijepa riječ i zagrljaj znače više nego bilo šta drugo, a kamoli podrška svih nas jednom momku sa velikom vizijom, koji na biciklu pomjera granice ljudske izdržljivosti.
Nakon svega, da li već razmišljate o novoj turneji?
Naravno. Svaka turneja će me gurati dalje prema mom cilju od 100.000 kilometara, a ne mora značiti da će ni to biti granica. Najbolji osjećaj poslije turneje jeste kada znaš da si ostvario cilj. Nema ništa ljepše nego kada sebi postavimo ciljeve i ne odustanemo od njih, čak ni onda kada smo umorni i mislimo da više nije za nas. Uvijek se može pronaći još malo snage i ambicije koja nas gura dalje.
A šta ste, osim 2.500 kilometara, donijeli nazad u Derventu?
Shvatila sam koliko smo mi zapravo bogati i koliko je naša Derventa lijepa. Nevjerovatno je koliko sada više cijenim ljude i sredinu u kojoj živimo. Naša Derventa zaista cvjeta i sigurno može biti uzor mnogim drugim gradovima.
Nije uvijek sve bajno i krasno i možda ne možemo promijeniti cijeli svijet. Ali možemo pomoći prvo sebi, a onda i drugima, kroz male, svakodnevne pozitivne promjene.
Zato treba da zajedničkim snagama stvaramo bolje sutra. Ništa se ne prepušta slučaju. Ima nas dovoljno da pokrenemo i podstaknemo jedni druge. A možda je najbolja poruka cijelog ovog putovanja upravo ona koju sam sebi ponavljam: Ne komplikujmo život – život je već mudro uređen.
Derventa Cafe
