Izuzetnim nastupom u derventskom Centru za kulturu, proslavljeni novosadski glumac i profesor Radoslav Rale Milenković, obilježio je punih 40 godina igranja komada „Naši dani“. S obzirom na „staž“, ali i uvijek aktuelnu tematiku kojom se bavi, ne čudi što je predstava u Derventi doživjela nestvarno 1961. izdanje.
Izbor Centra za kulturu i Dervente za obilježavanje velikoj jubileja bilo je i više nego simboličan – naime, komad je još kao vojnik napisao upravo u našem gradu, a na premijerno izvođene monodrame, nastale po motivima Disovih stihova i Domanovićevih satira, stigao kao vojnik upravo iz našeg grada.
Sticajem okolnosti nisam nikad ranije igrao u Derventi, ali su moji domaćini pomislili da bi bilo prigodno da na ovaj datum odigramo predstavu tamo gdje je i nastala. Jako sam uzbuđen, volim ovu zgradu gdje sam nekada kuglao, volim i njenu arhitekturu, i iskreno ovo je malo više od pukog igranja predstave u novom gradu, naglasio je novosadski umjetnik odmah na početku razgovora.
Dug i turbulentan period primijenio je današnje lice Dervente u odnosu na period sredine osamdesetih.
Kao i većina gradova u tranziciji, Derventa se promijenila i dobila te pretenciozne hale i trgovine. Nekada smo svi odlazili u civilkama i patikama koje su ovdje izrađivane, a sad je i ovaj grad, kao i čitav svijet, u istim logotipovima, reklamama, parkinzima. Ja se nadam da će u tom svemu dio novca ostati za kulturu, iako na kraju krajeva Domanović dobro zvuči i danas, kazuje Milenković, pola u šali pola u zbilji.
Period proveden u vojsci je mnogima jedan od najupečatljivijih životnih iskustava, kakve Vas uspomene vežu za Derventu? Četrdeset dugih godina je prošlo, kakav je osjećaj vratiti se u mjesto gdje je ova predstava i nastala?
Pa dobro, čovek se filtrira u vojsci i rado se sjeća onog boljeg, onog ljepšeg što je proživeo. Vojska je bila okej, ja sam čak dobio i značku da sam primjeran vojnik. Napješačio sam se, naradio, naobučavao…šest i kusur mjeseci smo stvarno gulili. Tu sam bio na obuci, ali sam i ostao, zadržali su me zbog toga što bio sam zadužen za kulturu – od zidnih novina, do svečanih akademija. Komandant me je vodio po firmama da recitujem i tako, što je bilo u stvari jako dobro. Vežu me lijepe uspomene za tih 11 mjeseci.
Uprkos tome, prvi put igrate u Derventi. Četrdeset godina je prošlo, rekli ste da je poseban osjećaj vratiti se baš na ovo mjesto gdje je pristala i nastajala.
Taj proces nastanka predstava se specifičan jer sam ja to radio u vojsci gde nisi smio baš da pokažeš da nešto tako radiš, odmah te počne neko od pretpostavljenih da gnjavi. Ja sam baš tu, među nekim ružama ispred Doma „mrmljao“ Naše dane, u periodima kad sam izlazio iz Kasarne, pa sam se svraćao u Biblioteku pa čitam. Krišom, pomalo, a onda sam bio, moram reći, iznenađen, kad sam igrao za publiku na zemunskom Festivalu monodrame i pantomime, njihovim reakcijama, da je to toliko dobro. I to me i nosilo, bio sam se i zaželio, skoro godinu dana nisam igrao ništa. Za glumca je složena situacija kad je van stroja godinu dana i utoliko mi je dragocenije.
Predstav je nastala između završetka fakulteta glume i upisa fakulteta režije. Da li su „Naši dani“ zapravo Vaš početak u ovoj sferi i da li su Vas okrenuli ka režiserskim vodama?
Ja sam zapravo odmah, nakon glume, upisao režiju u Novom Sadu kod Bore Draškovića, ali sam nakon godinu dana video da traćim vreme, da ne igram, a igralo mi se, pa sam otišao. I onda sam 1987. godine kao glumac, sa Sterinom nagradom, došao u Jugoslovensko dramsko, i onda su Mijač i Egon Savin, koji su predavali i vodili klasu režije, zvali da ako hoću da nastavim kod njih. Jer sam ja i režirao, ono, onako, pomalo. I tako, prije podne sam bio prvak Jugoslovensko dramskog, a po podne đačić.
Prije „Naših dana“ sam kao koreditelj režirao dvije predstave, sa prijateljem iz Zagreba Sretanom Okrevićem. Zajedno smo režirali i igrali predstave „Izlaz“, po tekstu Matije Bečkovića, te Mržekove „Emigrante“. Ali „Naši dani“ su prvi put da sam uradio kompletno djelo kao autor. Par puta sam pomislio da bih radio novu monodramu, ali nikad nisam imao takvu uvjerenost da sam glumac na sceni može to da iznese, da to bude više od pripovjedanja. Ima puno monodrama, mada uglavnom, se svode na neko pričanje, a ovo je za mene stvarno bio izazov što se tiče i glume i što se tiče sadržaja, budući da je sadržaj zaista, po meni, najbolje što mi imamo napisano od satire. Da je Domanović pisao na engleskom, on bi bio jednako veliki pisac kao i Džonatan Svift.
Nije baš česta situacija da jedna predstava nastaje „spajanjem“ dva pisca i njihovih dijela, iako se radi o „komplementarnim“ umjetnicima.
A to je kasnije ušlo u modu, da se nešto „dokrpi“ drugoim djelom. Mada, ja moram da priznam da ke Dis kao pjesnik meni poslužio prosto kao prolog i epilog. Što se tiče vremena nastanka, oni su savremenici i dijele i tu zlosrećnu sudbinu da su mladi umrli i da nisu napisali što su mogli da su poživjeli. I da su naravno bili i proganjani i maltretirani, zlostavljeni od strane vlasti. Kod nas 1984. godine niko nije znao da je Dis pisao satiričnu poeziju poput „Naši dani“, „Himne“, oštre, gorke pesme. Uglavnom je bio poznat po pjesma poput „Možda spava“, a meni su ove prve odlično poslužile kao prolog i kao epilog za ono što je Domanović htio da kaže.
Koliko je zahtjevno odigrati sve likove koji se pojavlju u predstavi. Jeste li odmah znali da će to biti predstava i da ćete je Vi igrati?
Dramatizaciju sam radio sa 38 likova, ali kad sam završio, pomislio sam…pa ovo nijedno pozorište neće igrati, 38 likova, a ko će to da igra? Ja sam to napisao kao jednu sliku, fantazmagoriju i alegoriju. I onda sam shvatio da to neće nikad niko igrati, ili bar ne tako kako ja mislim da treba da se igra. Sjedio sam među tim ružama ispred doma INA, i onda sam pomislio: „Šta bi bilo kad bih je odigrao ja, kad već neće to igrati 38 glumaca, možda da probam ja to sam“. Moram da kažem da mi je glavna, ta neka inicijalna inspiracija bila crtani „La linea“. Mi su svako veče u vojsci morali da gledamo TV Dnevnik, a kad bi došli malo ranije, uspijevali smo da uhvatimo crtani prije Dnevnika. Genijalna ona linija i ona olovka koja stvori zapravo cijeli svijet. I ja sam pomislio, ovo je genijalno, ovako ću ja da odigram.
Na Akademiji se sretneš sa raznim žanrovima, sredstvima, tako da sam ja onda to posle malo okrenuo prema farsi, prema lakardiji. Namjerno, jer je toliko gorko na kraju, da ja mislim da zbog toga mora da bude jako lakardijaški, zapravo rugajući. Do karikature, do groteske, ali groteska nije dobra reč, jer je groteska ozbiljnija.
Kako ste uspjeli „iznijeti“ trideset i kusur likova?
To je, stvarno, bio izazov. Prosto, kad si mlad, onda misliš da možeš sve, pa…
Da sumiramo, možda i najvažnije pitanje. Četiri decenije igranja, kakav je bio razvojni put predstave, a kakav društva kojeg opisuje?
Hoću da verujem da je predstava još uvek jednaka po energiji, po nekom predavanju, po sadržaju, da je još uvek dostojna i Domanovića i Disa. I glumački je to otprilike tako i bilo i ranije, možda sam ja nešto igrao drugačije i brže, bio sam mlađi četrdeset godina, ali ja još uvijek vjerujem da je to ta predstava.
A što se tiče društva…kad sam ja to pravio 1984. u tom socijalizmu, to je izgledalo kao neka alegorija i neka priča o nekom Pašiću, o nekoj obrenovićevskoj Srbiji, o nekoj prošlosti. Tada nisu bili ni eksponirani ni ministri, ni skupština, međutim, kako vreme prolazi, tako izgleda i svaka nova garnitura političara i vlasti vapi da se „upiše“ u Domanovića: „I ja sam idiot, kao i ovi u obrenovićevskoj Srbiji“.
Tako da je to sada, od te neke alegorije i fantazmagorije, postala je jedna nježna slika u odnosu na užas u koji je naše društvo ogrezlo, u koje je dovedeno. I to ne samo naše, nego i svijeta, međutim, mene za svijet briga što oni to tako.
Mene je strašno što mi ne možemo se opametimo i da učinimo Domanovića jednom starom, neaktuelnom pričom. Međutim, vidim da ću se ja toga, Bog da zdravlja, naigrati. Ja bih da predstava postane nesavremena, neaktuelna, da djeca koja ju gledaju nemaju pojma o čemu igram, ali bojim se da to ja neću da dočekam.
I vaša karijera dosta dugo traje. Odigrali ste mnogo uloga, imate li neku koja vam je posebno draga, koja vam je posebno značajna?
Zaista, kao i svi glumci, imam nekoliko uloga koje se jednostavno „dese“. Pa tako, igrao sam poručnika Tasića u predstavi „Sveti Đorđe ubija aždahu“, za koju sam kao vrlo mlad dobio Sterijinu nagradu. Igrao sam Klaudija u Hamletu na Lovrijencu na Ljetnjim igrama 90-te. Tako, ima par uloga koje mi baš znače. Mada kada treba da se predstavim, kada bih želeo da se predstavim, ova predstava sam JA. I kad je u pitanju i glumačka vještina, i odnos prema sredstvima, prema zanatu, prema umjetnosti glume, ali i kada je u pitanju stav prema svijetu i nekakva svijest. Pozorište kao takvo je osuđeno na savremenost, zapravo da bude aktivno prema vremenu, da ga kritikuje, da žigoše, da upozori, da zavapi, da zapita, predoči, da suoči sa nama, takvima slabima, grešnima, kakvi smo zapravo.
Danas imate svoj „Proces teatara, na čemu radite, kakvi su vam planovi, kako je rad sa mladim, da li ima talentovanih glumaca na sceni?
Ne igram puno, igram u Zvezdara teatru predstavu „Pasivno pušenje“, u Srpskom narodnom pozorištu i u „Jež“u, kao gost. I dalje igram „Naše dane“, imam svoje veče čitanja poezije – Čitanje ljubavi. I, mislim, to mi je glumački dovoljno, tu i tamo nešto snimim, kako kada, ali su mi glavna preokupacija studenti. Vodim klasu glume u Banja Luci, sad su na trećoj godini, uživamo u mukama sa Šekspirom, sa Molijerom. Treća godina je najzahtjevnija, u prvom semestru se radi Antika, pa smo napravili predstavu „Hekaba“. A sada radimo scene iz Šekspira i Molijera.
To mi je glavna preokupacija. Predajem i u Novom Sadu na Akademiji, na doktorskim studijama predmet Prikazivačke umjetnosti. Dijelim to sa režiserom Goranom Markovićem, on je zadužen za film, a ja za pozorište u širem smislu. I to mi je isto zadovoljstvo, to već neki ljudi u profesiji, treneri, koji žele da doktoriraju umetnost, što „Bolonja“ omogućava.
S mojim studentima radim onako kako ja mislim da treba, to je vrlo staromodno, u smislu da je važno da dobro govore, da moraju da budu obrazovani, da čitaju, da znaju da ne možeš govoriti Šekspira uličarski. Kako je rekao Vlatko Stefanovski, ne možeš kao „turista“ u Šekspira, u Euripida, u Gogolja, u Čehova…tako da ih ja pokušavam da ih uvjerim i da ih uvedem prije svega kroz ono što je sadržaj jednog djela.
Naš je posao vrlo jednostavan, mi igramo jedan izmaštani događaj. Međutim, to dramska djela, to su najviši dometi ljudskog duha, to su pisali najveći pjesnici. Hiljadama godina za pozorište su pisali najveći pjesnici i ja pokušavam da studente uvjerim, da bi doprli do sadržaja, da bi razumjeli i da bi „uposlili“ svoju veštinu, svoj dar…da je smisao našeg posla da prenesemo Erupida do gledalaca, da Domanovićevu misao nekako predamo publici. Tako da ja na tome radim.
Za mlade glumce, pitanje je i ko je u kakavoj školi, kao i šta igraju, jer kada igraju neko smećen od serije tu ni Danijel Dej Luis ne pomaže.
Derventa Cafe
