Saša, Siniša, Sanela, Slaven, Sandra, Srđan, Slaviša, Sanja i Sonja, najveće su blago Ljubinke i Miodraga Radanovića iz Male Sočanice. Pred njima, svi koji se diče svojim kvadratima, konjskim snagama i drugim kojekakvim materijalnim dobrima, moraju da skinu kapu i da im čestitaju na hrabrosti.
Tridesetpetogodišnja Ljubinka i šest godina stariji Mikan, kako Miodraga u Maloj Sočanici znaju, nisu tipična priča mnogočlanih porodica. Obično se uz veliki broj djece veže neimaština i štošta što uz to ide. Međutim, kod njih je sve drugačije. Ova porodica je oličenje harmonije, porodičnog sklada, razumijevanja i poštovanja. Od devetoro djece, koliko su za osamnaest godina zajedničkog života izrodili, dva najstarija sina su završili osnovnu školu i tu morali da stanu, troje sad ide u školu, a četvro čeka da sjedne u školsku klupu.
– Nažalost, nismo mogli da im pruštimo srednju školu. Odavde nema povoljnog autobuskog prevoza, a stanovanje i boravak u Derventi koštaju, ispovjednički priča Mikan, dok se Saša izjašnjava za bravarski zanat.
On od srednjeg školovanja, kao ni godinu mlađi Siniša, još nije odustao. Neke povoljne vijesti na tom planu donio im je Branimir Đekić, direktor Centra za socijalni rad. Njih dvojica, za razliku od svojih vršnjaka, već uveliko rade i zarađuju, a o mobilnom telefonu ili kompjuteru mogu samo da maštaju.
– Mobilni telefon ima tata, da ljudi mogu da ga zovu da radimo, bez imalo stida ili ljutnje kaže Saša.
Radanovići preživljavaju od rada na svojh 25 dunuma, ali i na tuđoj zemlji. Mikan se ne boji i, kako sam kaže, ne stidi sve da radi, a rame uz rame s njim gotovo uvijek je i Ljubinka, kao i dječaci.
– Radimo sve što ljudi od nas traže. U dnevnicu idemo kad je sezona poljoprivrednih radova, a kad ništa drugo nema, onda znamo da sakupljamo i staro željezo. Prošle godine smo lijepo zaradilo berući vrganje, a bilo je dana kad se ubralo i po četrdesetak kilograma ovih gljiva, priča Mikan, a Ljubinka se prisjeća dana kad su svoju ljetinu sakupljali noću da bi danju mogli kod drugih da rade za novac.
– Bogu hvala svi smo zdravi i s te strane nemamo nikakvih problema. Dvoje djece je rođeno kod kuće, Srđan i Sonja, a ostali u bolnici. Nema neke posebne tajne u ishrani niti u nečem drugom, kaže Ljubinka i dodaje da je potpuno uobičajeno da stariji brinu o mlađima.
Radanoviće je nedavno posjetio i načelnik derventske opštine Milorad Simić koji nije krio oduševljenje onim što je vidio. – Ovo je nešto najvrednije što sam vidio. Pogriješio sam što sam dozvolio da prođe ovoliko godina a da ne posjetim ovu porodicu. Ako njima priuštima samo malo zadovoljstva napravili smo veliku stvar, a oni nama svima pokazuju kako treba da se živi, kaže Simić. Činjenica da je početno slovo imena svih devetoro djece s, nikako nije slučaj. To je namjera, a osim Saše, Siniše, Sanele, Slavena, Sandre, Srđana, Slaviše, Sanje i Sonje, na slovo s počinju i Sreća i Sloga. Ali i Solidarnost. Radanovići ne traže ništa, a dobro bi im došlo sve. Ipak, najpreči su im priključci za traktor koji bi im omogućili da još više rade. Ali ne i da budu bogatiji. Oni su prebogati.
TRAKTOR
Osnovno oruđe ove vrijedne čete je traktor. Sami su ga kupili, ali za priključke nisu imali. Preko Centra za socijalni rad dobili su prikolicu, a za sve ostalo se snalaze kako znaju i umiju.
Plugovi, tanjirače, brnače i ostali priključci bi im u velikoj mjeri omogućili da više i lakše rade, a u mnogim šupama vjerovatno leže neiskorišteni i odbačeni.
APSURD
Da je društvo u kome živimo prepuno apsurda govori i primjer iz života ove porodice. Naime, za devetoro djece Radanovići mjesečno primaju samo 105 maraka dječijeg dodatka. Ali to je po zakonu, pošto pravo na dodatak imaju samo treće, četvrto i peto dijete! Ostali ne!
A onima koji o ovom donose odluke ovih stotinjak maraka ni za kafu ne može da bude. Sedmično!
NAJBRŽI
– Srećan sam da još nikad niko nijednu ružnu riječ nije reako za našu djecu. Radili su kod mnogih i stekli smo povjerenje na koje sam ponosan, kaže Mikan uz priču o jesenašnjem branju kukuruza.
Pogodio da njegova porodica obere 20 dunuma kukuruza, naravno ručno, pa su u njivi bili svi koji mogu da rade. Ipak, najbrži je bio desetogodišnji Slaven!
– Njegov red se poznaje po tome što su visoke stabljike polomljene da može da ih dohvati, i nema nijednog neobranog kukuruza!
Čedo Vujičić
