Već sa 19 godina Sanjin Prcić je igrao u Ligue 1. U svojoj prvoj sezoni odigrao je više od 30 utakmica za Sošo (Sochaux), svjedoci njegovog fudbalskog odrastanja nagovještavali su blistavu karijeru, međutim da bi se sve kockice poklopile nije dovoljno samo da posjedujete talenat.
Danas je Prcić ponovo u Francuskoj. Bogatiji iskustvima stečenim u Seriji A i u LaLigi, mir je našao u Strazburu (Strasbourgu) u kojem ove sezone sve više dobija šansu.
U Strazburu sam već dvije godine. Gledajući klub i sam život u ovom gradu, mogu biti zadovoljan, ali po pitanju minutaže i ne baš. Vidite, svakome je cilj da redovno igra. Ja radim i trudim se, trener će procijeniti na kraju kada sam mu potreban. Nema predaje jer svaki dan je novo dokazivanje, priča Prcić na samom početku razgovora za Reprezentacija.ba.
Strazbur je Prcića doveo nakon što je prethodno boravio na pozajmici u ovom klubu. Poslije brojnih selidbi trebao mu je mir…
Ta polusezona odrađena na pozajmici za mene je bila odlična jer, osim što sam dobio minutažu, osvojili smo i Kup. Bio mi je to prvi trofej u karijeri. Ipak, poslije toga morao sam se vratiti u Španiju i tu su me dočekali problemi. Skoro dva mjeseca sam bio odstranjen, trenirao sam sa par fudbalera koji su isto bili otpisani… Nisu to bile baš najbolje pripreme. Na kraju 1. septembra 2019. godine, na zadnji dan prijelaznog roka, postignut je dogovor da me Strazbur otkupi. Bio sam vrlo sretan zbog povratka. Nažalost, nisam imao treninge sa ekipom, došle su povrede i kad sam taman trebao da se vratim – koronavirus. Ipak, ove sezone sam odradio sve treninge, dobro i naporno radim i nadam se da ću vratiti kontinuitet.
U Francuskoj je izgradio ime, a osim što se okušao u La Ligi, jedno vrijeme je bio i u Seriji A gdje je igrao za Torino.
To su za mene dva velika iskustva, prvo u fudbalskom smislu jer sam naučio mnogo stvari oko taktike i tehnike, a napredovao sam i kao čovjek. Nosim lijepa iskustva bez obzira što se nisam naigrao. Gdje je ljepše? Za život je bolja Valencija, ponajviše zbog klime, ali fudbal u Italiji mi više odgovara.
Igrajući u Španiji imao je priliku tri puta da igra protiv velike Barcelone.
U šest mjeseci su bile tri utakmice sa Barcelonom. Bilo je odlično igrati protiv jednog Lionela Messija koji se smatra najboljim na svijetu. Igrao je onako lagano, ali kada hoće, onda krene sa loptom i zabije gol ili asistira. To je on…
Prcić se smatrao jednim od najvećih bh. talenata, bio je kapiten U21 BiH. Zadovoljan je, kaže, onim što je dosad napravio.
Sigurno nije lako doći do ovog nivoa, potrebno je uložiti puno rada, truda, odricanja i žrtvovanja. Meni je sav taj rad padao malo lakše zbog ljubavi koju od malena gajim prema fudbalu. Ponosan sam na sve što sam postigao do sada, a prije svega sam ponosan što sam ostvario svoj dječački san da postanem profesionalni fudbaler i da svaki dan radim ono što volim. Što se tiče igranja u klubu, jako je važno da u pravom trenutku imate trenera koji vam da svoje povjerenje i pruži vam šansu da igrate u kontinuitetu i da pokažete sve što znate na terenu.
Za “A” reprezentaciju Bosne i Hercegovine dosad je odigrao tek osam utakmica.
Šteta što od 2014. godine do danas imam samo osam nastupa. Smatram da nikada nisam dobio pravu priliku da dokažem koliko vrijedim, ali šta je, tu je. Nekada sam pozive dobijao kada nisam igrao, a nekada kada sam igrao – nisam. Reprezentacija je za mene nešto najsvetije i ne gubim nadu da ću jednog dana ponovo obući bh. dres.
Jedno vrijeme Prcić je bio i u nesuglasicama sa N/FSBiH, konkretno sa Safetom Sušićem, čija mu se izjava u medijima nije svidjela. Pape je tada izjavio da “igra u slabom klubu”.
Dok sam kao 19-godišnjak počeo igrati za Sochaux u Ligue 1, tadašnji selektor je izjavljivao da me prati i da, ako nastavim tako, postoje šanse da idem na Svjetsko prvenstvo u Brazil. U svojoj prvoj sezoni sam na kraju imao 30 utakmica za Sochaux, očekivao sam neki signal, ali ništa. Na kraju mi je teško palo kada sam pročitao Sušićeve riječi i u afektu sam pustupio kako jesam…
Ipak, kroz nekoliko mjeseci Prcić je debitovao za reprezentaciju, upravo kod Sušića. Našli smo se, ispričali i odlučili da sve stavimo pod tepih. Gledali smo prema naprijed. Debitovao sam u utakmici protiv Lihtenštajna.
Prcića u prošlosti nije trebalo moliti da igra za BiH.
Već kao dijete sam dolazio igrati za reprezentaciju, kada mnogi nisu htjeli. Uvijek sam se veselio okupljanjima, utakmicama i za BiH sam uvijek bio tu. Možda su me i zato olako shvatali. A ja u to vrijeme u Ligue 1…
O svom životu Prcić može napisati i knjigu. Sve nedaće je zaobilazio uz pomoć oca Safeta.
Velikim dijelom je zaslužan za ovo što sam danas. Gradili smo karijeru zajedno. Kada sam počeo trenirati otac bi dnevno prolazio 100 kilometara sa autom kako bi me dovezao na trening. Nakon svakog treninga smo razgovarali, a kada bismo se vratili kući, uslijedio je invidualni rad. Za jedan dan smo znali raditi vježbu do 500 puta.
Svjestan je koliko su se roditelji morali žrtvovati.
Roditelji su došli iz rata, nije bilo lako početi novi život u Francuskoj i zbog svega toga cijenim ovo što sam danas napravio.
Prcići su porijeklom iz Dervente.
Kada sam slobodan volim da provedem desetak dana u Derventi. Odrastao sam u Francuskoj, ali kada dodjem u Derventu osjećaj je poseban. Posjetim, i lokalni klub Tekstilac i darujem kopačke ili dresove. To je sitnica, a djecu razveseli, kaže Prcić na samom kraju razgovora.
Reprezentacija.ba.
Puno srece u daljoj karieri.