Mladi Njemac Sebastian Heidenthal, koji je godinu dana proveo u Derventi kao volonter u Udruženju roditelja i djece sa posebnim potrebama “Sunce”, pokrenuo je akciju prikupljanja sredstava za kupovinu posebne opreme koji bi našem mladom sugrađaninu Nikoli Šainoviću, oboljelom od cerebralne paralize, omogućila lakšu komunikaciju sa okolinom.
U tekstu objavljenom na specijalizovanom sajtu Generosity objasnio je kako je upoznao Nikolu i zašto bi želio da mu pomogne. Način doniranja i originalni Sebastijanov tekst možete pročitati OVDJE , a mi u nastavku donosimo prevod ove humane priče.
Kada sam upoznao Nikolu prvi put ostao sam bez teksta. Posmatrao sam ljude kako komuniciraju sa njim. On bi pomjerao oči i ljudi bi znali šta želi reći. Bilo je fascinantno, Nikola je živopisno gestikulirao rukama i nogama. Bili su to osnovni pokreti, ali čak sam i ja mogao znati da je pun radosti. Više od toga nisam bio u stanju pročitati njegov „govor“, odnosno pokrete. Teško da sam mogao i zamisliti da ću uskoro moći. Bilo je impresivno vidjeti njegovu majku, Radu, kako se pažljivo brine o svom sinu, kako ga uzima van kolica, kako ga hrani, razgovara sa njim i kako on odgovara samo očima.
Došao sam iz Njemačke prije par dana i tek počeo da volontiram u malom gradu na sjeveru Bosne i Hercegovine, Derventi. Malo udruženje roditelja „Sunce“ je dnevni centar koji radi sa porodicama sa hendikepiranom djecom i mladima. Osnovna ideja je da se ljudima predoči činjenica da su smetnje u razvoju normalna pojava i nema razloga sakrivati djecu i sramiti se toga, kako se često radilo u ruralnim dijelovima Bosne i Hercegovine sredinom 2000-tih, kada je „Sunce“ osnovano..
Nakon nekoliko mjeseci provedenih u udruženju družeći se sa Nikolom svakodnevno, počeo sam sve bolje i bolje razumijevati njegov „govor“, Nikola me zavolio i prihvatio. Saznao sam da se bolest od koje boluje zove cerebralna paraliza i još bitnije, da iza njegovih sjajnih, braon-zelenih očiju, živi normalan, radoznao desetogodišnjak. Pravili bi stvari, kasnije ih rušili i on je uživao.Obožavao je kada bi se igrali autićima. Obilazili bi grad, išli u market i svagdje gdje je on želio.
Ponekad bih pustio njegova kolica niz ulicu, trčao pored njega i zaustavio ga ako krene prebrzo.
Polako smo našli način sistem komunikacije, „govora“. Bilo je dosta teško. Ne zato što je teško razumjeti njegove odgovore ili šta je želio reći, nego zbog mog lošeg poznavanja srpskog jezika. Pogled prema gore je značio „Da“, a pogled lijevo-desno „Ne“.
Jasno se sjećam jednog dana pred kraj oktobra: Išli smo gradom kada je Nikola iznenada počeo da udara, pokazuje rukama i nogama. Pitao sam „Šta je bilo?“, a on je gledao u plavi VW Pasat. Počeo sam pogađati šta hoće da mi kaže. „Sviđa ti se li ovo auto?“ – Da! – „Slažem se, izgleda super.“. Htio sam nastaviti, ali nije mi dopuštao. Nakon par minuta i puno pitanja saznao sam da je to auto njegovog oca. Kako god, morali smo nazad u „Sunce“ ka Nikolinoj majci. Bio je tako uzbuđen vidjevši očev automobil i jer sam ga ja razumio, da je morao sve odmah ispričati majci. Ovo je bio trenutak kada sam shvatio da će komunikacija sa Nikolom biti uspješna, nebitno koliko on bio ograničen koristeći samo oči i koliko ja u poznavanju srpskog jezika.
Iako je taj dan bio prije pet godina i dalje se sjećam kao da je bilo juče. Nikola mi je postao pravi prijatelj, a njegovi otac i majka, Rada i Nenad, pomogli su mi u kriznim situacijama tokom moje godine volontiranja u Bosni i Hercegovini. Od tada svake godine posjećujem Derventu i Nikolinu porodicu. Kada mi je Rada proljetos ispričala za uređaj „TobiiDynavox Eyetracker“ i softver za komunikaciju, želio sam im pomoći jer želim čuti Nikolu kako priča. Zaista, komunikacija je definitivno moguća i bez govora, ali je to jedan bitan dio kvalitetnog života koji obično uzimamo zdravo za gotovo. Govor nas čini nezavisnim i neprocjenjivo je moći govorom izraziti svoje želje, snove i osjećanja.
Sa skupljenjim novcem moja djevojka Džudit i ja želimo iznenaditi Nikolu u aprilu sljedeće godine kada ih budemo posjetiti ponovo. Novac će biti iskorišćen za kupovinu uređaja „TobiiDynavox Eyetracker PC Eye Go“ (tobiidynavox.com), pratećeg softvera TobiiDynavox Communicator 5, te programa koji podržava lokalni jezik (Serwantess). Takođe, potrebno je kupiti nova kolica koja mogu da nose tablet i opremu te sam tablet i novi laptop za kućnu upotrebu.
Pomozite nam da poboljšamo Nikolinu komunikaciju, samim tim i život. Jako smo zahvalni i cijenimo svaku donaciju, čak i ako je mala.
Hvala puno unaprijed!
Derventa Cafe
On je napisao “bosanski” jezik, a kod vas je srpski. Ne mislim da je kod njega zla namjera, ali je trebao da nauci da se u Derventi prica srpskim jezikom, a ako i ne u cijeloj Derventi, a ono makar u porodici o kojoj pise i kojoj pokusava da pomogne.
A ti si trebao vec odavno da naucis da su po Ustavu BiH tri ravnopravna jezika na cijelom prostoru BiH, i to: Bosanski, Hrvatski i Srpski jezik.
Ko jedan od ovih jezika ne razumije, moze traziti prevodioca 😉
Hvala na podsjecanju Marko, ja sam ipak stariji covjek i pomalo zaboravan. Ako sam i Rom islamske vjeroispovjesti, ne znaci da sam posve neobrazovan i nepismen. Znam samo da nikada nije postojao bosanski jezik. Nove nacije ne priznajem. To cu uraditi tek kad i mi Romi budemo imali svoju zemlju, a nemamo je, bas kao ni tzv. dobre Bosnje haha……. pozdrav
E ako TI ne priznajes-to je onda stvarno zabrinjavajuce.
Znaci Mustafa (Rom islamske vjeroispovjesti) ne priznaje…
Sta cemo sad jadna nam majka. Mustafa nije priznao- znaci ne postoji i tacka.