Slaven Gojković u zadnjih 20 godina tek tri godine nije bio dio Šuma Republike Srpske i u njima je prošao sve stepenike. Tih tri godine prekida, bio je načelnik odjeljenja za stambeno komunalne poslove u opštini Derventa.
Srednju mašinsku školu završio je u Novom Sadu, a Šumarski fakultet u Banjaluci. Od februara 2017. dio je uprave Šuma; prvo kao izvršni direktor za komercijalne poslove, a od aprila 2019. vršilac dužnosti direktora. Kaže da su šumari poseban soj ljudi.
Stalno u kontaktu sa ljudima, često na terenu, često u druženju, ali nekako ne previše otvoreni za medije. Ne vole eksponiranje, pa je i razumijevanje njihovog posla često na nivou najpovršnijeg: Šuma se siječe – i to je to. A zapravo, pored eksploatacije šume, tu je čuvarska služba, monitoring i borba protiv štetočina, intervencije nakon prirodnih šteta, pošumljavanje, njega šumskih kultura, pa na kraju i planirano širenje djelatnosti, prenosi portal theprestige.ba.
Kako ste odabrali poziv?
– Nakon srednje mašinske škole, razmišljao sam se između mašinskog fakulteta, šumarstva i stranog jezika. Želio sam da upišem njemački. Presudno je bilo to što sam vjerovao da će u šumarstvu biti potrebno kadrova, jer ovdje ima posla za šumarske inženjere. Važno je bilo to što je u Banjaluci otvoren Šumarski fakultet, zbog blizine Dervente. Normalno je da na fakultetu u vezi sa strukom otkriješ nešto što nisi ni povezivao sa tim zanimanjem. Mnogo toga se nauči, kao i kroz praksu. Naša struka je potcijenjena, ljudi spolja prvo misle da je lako završiti taj fakultet i kasnije se baviti ovim poslom. Ljudi misle, to je samo posijeci drvo i prodaj. Ali ne radi se samo o tome, ima tu dosta posla i mnogo nauke. Trudimo se da naučna saznanja primjenimo u praksi što je više moguće. Na fakultetu se bavite najviše teorijom, izučavate šumarstvo. A kad dožete do prakse, srećete sve i svašta. Nalazio sam pojedine vrste drveća koje nisam ni očekivao da ih ima u mom rodnom kraju, nešto što se samo površno spominjalo u knjigama. Zatim, sasvim je normalno da sretnete divljač u šumi, što ima posebnu draž.
Po čemu je ovaj posao još poseban?
– Zanimljiv je posebno terenski rad. Upoznajete prirodu iz prve ruke, dosta vremena se provodi u šumi, usmjereni ste na radne kolege, ima dosta druženja i direktne komunikacije. Imam osjećaj da mi šumari, kako sebe zovemo, imamo poseban odnos, i na poslu i van njega. Kodeks mežusobnog poštovanje i podrška. Družimo se i vodi se računa o čovjeku. To se možda malo gubi u poslednje vrijeme, ali dok sam više radio na terenu, to je bilo tako.
Praksa je uvijek drugačija od teorije. Koliko se naučena teorija primjenjuje u praksi, na terenu?
– Primjenjujemo mnogo toga što se izučava na fakultetu i što je po pravilima struke. Mežutim, uvijek ima odstupanja. Šumarstvo je teren, rad na otvorenom, zavisite od brojnih spoljnih okolnosti, i uvijek ima stvari koje se moraju lomiti preko koljena. Morate saraživati sa lokalnom zajednicom, sa ljudima koji žive u pograničnom području sa šumskim kompleksom, pitanje puteva, izvlačenja trupaca… Tu je mnogo ljudi različitog interesa i uvijek se traži kompromis na licu mjesta. Mora se brzo reagovati, brzo donositi odluke, nema vremena i prostora da se čeka rješenje i bolje prilike za njega.
Rukovođenje ovako velikim preduzećem svakako je specifično i traži liderske sposobnosti. Da li ste se uvijek vidjeli tako?
– Ne smatram sebe liderom, težim saradnji i dajem prostor saradnicima da u okviru svojih nadležnosti obavljaju posao, naravno u konsultaciji samnom. Tako me naučilo iskustvo i pokušavam tako da se ponašam i na ovom mjestu. Mislim da uspijevam i da je to najbolji model da bi preduzeće funkcionisalo. Od pripravničkog staža pa stepenik po stepenik, tokom karijere sam imao i sreće. Nije mala stvar biti direktor ovakvog javnog preduzeća. Da me je neko pitao na početku, ja bih rekao o čemu pričaš, nije realno. Ali desilo se. Trudim se da dam maksimum. Ovo je veliko preduzeće, prostore se na teritoriji čitave Republike Srpske, ima 30 organizacionih jedinica, 26 šumskih gazdinstava i četiri centra. Imamo čak i jedan objekat hotelskog tipa na Jahorini, koji se bavi turizmom. Jedini način je da nas šest članova uprave, plus nadzorni odbor, sarađujemo i pratimo sve aspekte posla.
U svakom organizacionom dijelu imamo imenovanog direktora. Naša osnovna saradnja je sa njima. Mi donosimo odluke koje trebaju da budu odgovarajuće za svako gazdinstvo posebno. Vara se svako ko misli da može doći na ovu poziciju i da sam upravlja svime. Morate imati u svakoj jedinici osobu sa kojom ćete timski raditi, nema strahopoštovanja i naređivanja. Mora postojati plan, dogovor i timski rad.
Spomenuli ste da Šume imaju i jedan manji dio poslovanja koji se odnosi na turizam. O čemu je riječ?
– To je relativno nov projekat, započet 2018. godine. U pitanju je šumarska kuća Ognjište, koja je pripadala šumskom gazdinstvu Jahorina sa Pala. Ona je data u najam, jedan privatnik je radio sa tom šumarskom kućom, a kasnije je izašao iz tog posla. Naše preduzeće je preuzelo Ognjište, neko vrijeme je trajala procedura da se oformi novi organizacioni dio, koji će se baviti samo turizmom. U pitanju je klasična ugostiteljska struka, imamo 70-ak ležajeva i restoran. Atraktivna lokacija za one koji dolaze da skijaju na Jahorini.
Prije nekoliko godina je spominjano da će Šume RS biti zadužene da obnove nekadašnji dvor Karađorđevića u Han Pijesku. To je slično primjeru koji ste naveli. Da li se na tome nešto radi, i da li to znači da ćete se sve više širiti na druge djelatnosti?
– To zavisi od naših organizacionih jedinica. Ukoliko imamo objekte u kojima se može nešto tako raditi, pomalo se odlučuju i za te vrste posla. Konkretno za Han Pijesak, moguće da je to spomenuto kao ideja ili zadatak, ali ako nešto nije u vlasništvu našeg preduzeća, onda teško da mi možemo ulagati. Stanje u našem preduzeću nije tako da se možemo širiti na druge oblasti tako lako. Ipak, postoje neke stvari koje su nam zanimljive. Malo više pažnje možemo posvetiti recimo lovu. U Driniću imamo lovačku kuću, koja ima smještajne i restoranske kapacitete, što se može iskoristiti za komercijalni lov. Postoji nekoliko gazdinstava koji pomalo računaju da bi se mogli razvijati u tom pravcu. To se uklapa u naše novo opredjeljenje da se ne oslanjamo samo na proizvodnju drveta, već da moramo razvijati druge proizvode i usluge.
Koji su to proizvodi?
– Ljekovito bilje, šumski plodovi, gljive… U Foči imamo šumsko gazdinstvo koje razvija te potencijale i pravi halu koja će biti pogon za pakovanje i skladištenje. Na nivou RS postoje privredna društva koja se bave tim poslovima, čak možemo reći da je to unosan posao. I oni se bave sakupljanjem na površinama koje su date javnom preduzeću, a to su državne šume. Mi se time nismo bavili, ali kako mi imamo 4.900 zaposlenih, moramo tražiti dodatne izvore finansiranja, proširiti djelatnosti, jer uočavamo da nam je problem finansijsko funkcionisanje. Jedan od načina je da proširimo djelatnost, da se bavimo ostalim proizvodima šume i iz toga izvučemo korist.
Pošto je vaš posao okrenut prirodi, koliko se ulaže u zaštitu šuma?
– Mi šumari smo zatvoreni, ne volimo da se eksponiramo, ne pričamo mnogo. Onda do izražaja dolaze informacije koje su ružne za šumarstvo i ljude koji se njime bave. Međutim, ako se neko udubi, može vidjeti da su stvari drugačije. Naravno, ne mogu ja reći da su svi sjajni, u svakom žitu ima kukolja, ali većina ljudi u ovom preduzeću pošteno radi za svoju platu. Mnogo ulažemo u očuvanje šuma, naša čuvarska služba, lugari, su dan – noć na terenu, da bi zaštitili šume. Sam odnos prema šumi je nekako drugačiji poslije rata i nikako da se promijeni. Svi pokušavaju da se naplate preko šume. Imamo neke kritične tačke na kojima imamo šumskih krađa i šteta. Pored toga što čuvao šume od ljudskog faktora, imamo zaštitu od insekata i parazita. Imali smo prije nekoliko godina veliku borbu na romanijskom platou. Potkornjak je napadao četinarske šume, koje su se sušile. Uspjeli smo zaustaviti. Gubar se pojavljuje svakih nekoliko godina. Tokom cijele godine imamo praćenje glavnih štetočina, da bi očuvali šume. Takođe, imali smo jedno dešavanje u istočnom dijelu RS, vjetrovi su lomili i izvaljivali stabla – preko sto hiljada kubika drveta. Dobili smo naredbu od ministarstva da što prije saniramo probleme, kako ne bi došlo do širenja insekata, jer oni najčešće napadaju fiziološki slabije biljke. Tu je potrebno ukloniti stabla, a nije potrebno pošumljavati, jer tu već ima dovoljno mlade šume.
Koliko se radi na pošumljavanju?
– Imamo predviđene površine, to su goleti na kojima redovno pošumljavamo i to se odnosi na razne vrste drveća. Svako gazdinstvo ima predviđeno koju površinu treba da pošumi tokom 10 godina po šumskoprivrednom planu. Imamo svoj centar za sjemensko rasadničku proizvodnju, koji nam proizvodi sadni materijal. Planiramo da podstaknemo centar, da ga više komercijalizujemo. Imamo sjajnu liniju kontejnerske proizvodnje sadnica. Njima se lakše manipuliše, lakše su za sadnju i bolji je prijem sadnica. Pored šumskih sadnica, proizvode parkovske i druge sadnice za ambijentalne sredine. Šumske sadnice prodaju i šumama Federacije.
Drvna industrija je imala veliku ekspanziju, povećanje proizvodnje i izvoza, a sve je uzrokovano velikom potražnjom na evropskom tržištu. Može li se očekivati nastavak razvoja ili smo dostigli maksimum?
– Zamah je bio ogroman, potražnja za drvnim sortimentima takođe. Zbog toga je Vlada, prepoznavajući potrebu da se industriji obezbijedi dovoljna količina šumskih drvnih sortimenata, uvela određena pravila. Kada govorimo o raspodjeli trupaca, postoje odluke kako se vrši bodovanje i dodjela drvnih sortimenata pojedinim kupcima. Na taj način se pokušao uvesti red, da svi budu pod istim aršinom. Da li su količine svima bile dovoljne, mislim da nisu, barem tada. Krajem prošle godine je došlo do blagog pada potražnje. Početkom ove imali smo dobar početak proizvodnje, dobru realizaciju. Onda je došla ova kriza, koja se odrazila na potražnju na svjetskom tržištu i drvopreraživači imaju problema sa plasmanom proizvoda. Mi smo u tom smislu pokušali da pomognemo nudeći odloženo plaćanje. Možda je dobro došlo da se napravi predah, ali nipošto ne bi bilo dobro da potraje, ni što se tiče nas, ni drvoprerađivača.
Po nekim tvrdnjama, došlo se do maksimuma što se tiče naših resursa, odnosno da Šume RS ne mogu više obezbijediti sirovine od onoga koliko to sad čine?
– Naš godišnji plan sječe je oko 2 miliona kubika. To se odnosi na sve drvne sortimente, od ogreva, drveta za proizvodnju celuloze, te trupaca na koje otpada oko milion kubika. To je optimum proizvodnje, preko toga ne bi smjeli sjeći, jer bi ugrožavali naš šumski fond. U datom trenutku velike potražnje, to je za drvoprerađivače bilo malo. Sada je potražnja mala, strano tržište je palo. To su oscilacije na tržištu i nadam se da će prilike normalizovati.
Uvijek se govorilo o bespravnoj sječi ili barem o izvozu sirovih, neobrađenih trupaca i da je to šteta za domaću privredu?
– Sjećam se kad je ta priča aktuelizovana na jedan ružan način, ali u odbranu ovog preduzeća moram reći da mi ni jedan ugovor nemamo potpisan ni sa kim ni u FBiH, ni susjednim državama. Jedini izuzetak je Natron iz Maglaja, koji kupuje celulozno drvo. Mi nikom direktno nismo prodavali, ali pojavljivala su se preduzeća koja su od nas kupovala, pa su se valjda bavila preprodajom i izvozom. Mi imamo članove ugovora koji to zabranjuju, i ako se neko uhvati u preprodaji mi imamo mogućnost da raskinemo ugovor. Uvijek se svede na to da je drvopreraživač preprodavao trupce, a ne mi. Od nas se traži da se zabrani nešto što je na granici dozvoljeno. Mi sklopimo ugovor, on ispunjava uslove, prodamo mu i tu se završava naš posao. Ne možemo pratiti da li će kupac preprodati trupce. I to je veoma teško dokazati, mi ako imamo pouzdane dokaze, mi raskidamo ugovor. Predložili smo u izmjenama zakona o šumama da se onemogući da kupac može izdati svoj otpremni iskaz i dalje prometovati drvne sortimente. Novina je da će od sad važiti samo naša otpremnica, pa će se lakše kontrolisati ta oblast.
Kakvo je stanje u vašem javnom preduzeću? Bilo je stalnih kritika zbog iskazanih gubitaka pojedinačnih gazdinstava.
– Ja sam zatekao stanje kakvo su zaticali i moji prethodnici. Ništa drastično bolje ili gore. I pandemija nam je sad zakomplikovala rad. Na šestomjesečnom izvještaju minus je bio u prvoj polovini prošle godine i oko toga je bilo buke, kako možemo biti u gubitku. Kraj godine smo završili sa više od četiri miliona dobiti. Ljudi moraju razumjeti kako stvari funkcionišu. Imamo fiksne troškove koji su isti tokom cijele godine, a više posla je skoncentrisano u drugoj polovini godine. Naš plan predviđa da je 55 odsto posla u drugom dijelu godine. Naprimjer, početak 2019. je bio težak zbog vremenskih prilika, zima je bila jaka, a čitav maj kišan. Rekao sam, naš posao je terenski i toga nam je onemogućilo rad. To smo nadoknadili u sledećih nekoliko mjeseci. Imamo pojedina gazdinstva koja dođu u problem, pa iskažu gubitak. Postoje objektivni i subjektivni razlozi zašto je to tako. Neki su bili negativni, ali se popravljaju. Imamo blagi problem sa nedostatkom izvođača radova, pojedina gazdinstva nisu imala sa kime sklopiti ugovor da obave sječu drveta, pa nisu uspjeli dostići plan sječe.
Koliko su ti problemi ozbiljni, budući da ste morali cijenom stimulisati izvođače radova?
– Preduzeća koja angažujemo za uslužne radove, poput sječe i iznosa drvnih sortimenata, imala su problema. Mi vlastitim snagama radimo 20 do 25 odsto tog posla, a za ostalo angažujemo privatna preduzeća. Prošle godine smo imali nedostatak izvođača, vjerovatno jer su i oni imali problema sa radnom snagom, pošto se rijetko ko odlučuje da radi kao sjekač ili traktorista u šumi. Ljudi traže druge poslove. Mi smo još 2018. uvidjeli da ćemo imati problema sa nedostatkom radne snage, pa smo podigli cijenu izvođenja radova. To nije dalo efekta prošle godine, ali ove godine se primjeti boljitak. Sem kišnog juna, ne možemo se požaliti na situaciju. Vjerujem da će do kraja godine sve biti po planu.
Jedna zanimljivost. Iako vjerovatno većina ljudi ima predstavu da se siječe na sve strane, površine pod šumama se po nekim procjenama u dužem periodu godina nisu smanjila, već zapravo povećala. Da li je to tako?
– Kad pričamo o površinama, oslanjamo se na katastar šuma i tu se stanje nije znatno mijenjalo. Što se tiče državnih šuma, površina se nije smanjila. Jer, postoji zakon koji to reguliše, pa i tamo gdje intervenišemo i moramo posjeći, tu moramo i obnoviti. Što se tiče privatnih šuma, tu se može reći da ima bespravne sječe, ali ima i površina koje su zapuštene, pa su se zadnjih godina pošumile. To nisu posebno kvalitetne šume, već šibljaci i izdanačke šume, ali ipak je zelenilo i utiče na ekologiju.
Kad spominjete bespravnu sječu u privatnim šumama, da podsjetimo da ni vlasnici šume ne mogu po svom nahođenju sjeći drveće. Kako otprilike to izgleda?
– Sve se to nekako fakturiše nama, kao naša odgovornost. Zakon kaže da privatnu šumu čuva vlasnik. Najgore je da čuvate šumu od samog vlasnika. Imamo slučajeve da privatni vlasnik posječe svoju šumu, pa da mi moramo utvrđivati šta se desilo i kakvo je stanje. Vlasnik ima obavezu da sa dokazima o vlasništvu šume podnese zahtjev za sječu šumskom gazdinstvu koje je nadležno za to područje, inženjer utvrdi da li je dozvoljena sječa i koja količina, izda se rješenje, a nakon sječe se izvrši premjer. Na osnovu toga je vlasnik dužan da plati 10 odsto od vrijednosti sortimenata, po cjenovniku JP Šume RS. Jedan od osnovnih problema je što se to izbjegava, osim u slučaju da se drvo prodaje drvoprerađivačima koji ga prevoze do fabrike, pa se onda ispoštuje procedura zbog kontrole. U drugim slučajevima se to radi u vlastitoj režiji, i praktično je nemoguće kontrolisati.
