Za svega šest godina socijalna radnica Maja Čelar je prošla put od studenta-volontera do nosioca brojnih lokalnih aktivnosti usmjerenih ka poboljšanju položaja lica sa posebnim potrebama.
Prva iskustva stekla je još za vrijeme studiranja na Odsjeku za socijalni rad pri Filozofskom fakultetu u Banjaluci. U početku je to bilo kroz volonterski rad sa djecom bez roditeljskog staranja u domu „Rada Vranješević“, naročito u projektu „Socijalizacija djece Republike Srpske“, a kasnije i u Centru za djecu i omladinu sa smetnjama u razvoju „Budućnost“. Spomenuti projekat možda i najbolje oslikava Majin put u njenom životnom pozivu, jer je za kratko vrijeme prešla put od volontera, preko vaspitača, do koordinatora projekta, svaki put sa sve više odgovornosti.
– Učesnici ovog projekta, a to su učenici Centra „Budućnost“, članovi udruženja „Sunce“ i djeca iz porodica socijalnih kategorija, stekla su nove prijatelje iz svih krajeva Republike Srpske. Svaki put dugo prepričavamo doživljaje sa ljetovanja u Kumboru. Boravak u ulozi koordinatora bilo je još jedno pozitivno iskustvo, a zahvaljujući brojnim aktivnostima uspjeli smo ispuniti očekivanja onih zbog kojih projekat i postoji. Uvijek sam sebi postavljala cilj da doprinesem socijalizaciji i integraciji djece, jer najveća pokretačka snaga su ipak njihovi osmijesi, opisuje Maja.
Po završetku fakultetskog obrazovanja vratila se u Derventu i otpočela volontiranje u Centru „Budućnost“, nakon čega je dobila i stalno zaposlenje u ovoj obrazovnoj ustanovi.
– Ovdje sam stekla prva konkretna iskustva i otkrila ljubav prema ovom poslu. Mislim da sam se pronašla u ovoj branši, a uključena sam u gotovo sve projekte koji se tiču položaja djece sa posebnim potrebama u lokalnoj zajednici, ističe mlada socijalna radnica, koja je prošlogodišnjim angažmanom u „Zlatnom lugu“ stekla iskustva u radu i sa starijim licima.
U Centru „Budućnost“ Maja se susreće sa učenicima koji imaju oštećen vid i mladima koji imaju višestruke smetnje, inače korisnicima usluga Dnevnog centra. Uloga socijalnog radnika je višestruka i on mora da poveže sve raspoložive resurse zajednice u funkciji lica sa posebnim potrebama. U tom pogledu, ističe, najvažniju ulogu imaju socijalna zaštita i obrazovanje, zbog pružanja mogućnosti djeci da se razvijaju i uče, što im omogućava ravnopravno učešće u životu zajednice.
Za jednog socijalnog radnika najvažnija je, smatra, komunikacija. To podrazumijeva i neverbalnu komunikaciju, te pristupačnost i otvorenost, tako da socijalni radnik, uz kvalitetnu procjenu, može primijeniti svoje znanje i iskustvo u pojedinom slučaju.
– Specifičan odnos koji nastaje između socijalnog radnika i korisnika podrazumijeva pristup koji uključuje povjerenje, tolerantnost, prihvatanje korisnika kakav jeste, a prije svega spremnog za saradnju, ističe Maja, dodajući da je najveća poteškoća sa kojom se susreće nedostatak ličnog kontakta sa roditeljima djece sa smetnjama zbog njihovom teritorijalne udaljenosti.
B. N. – Derventa Cafe
