Da je Derventa nakon ratova na području bivše Jugoslavije bila najrazrušenije područje poslije Vukovara, u uređenom centru grada danas nije moguće primijetiti, ali jeste po brojnim ruševinama pored glavne bosanskohercegovačke saobraćajnice, puta M-17, te u okolnim selima gdje su pretežno živjeli Dervenćani hrvatske nacionalnosti, kojih gotovo danas da i nema u Derventi. Ratnu prošlost u gradu koji su tokom rata kontrolisale prvo hrvatske, a potom srpske snage, teško će biti zajednički opisati.
Dijelovi Dervente sa opljačkanim i uništenim hrvatskim kućama, obraslim divljom travom, grmljem i drvećem, sigurno će još dugo zadržati takav izgled jer najave o obnovi su više nego obeshrabrujuće. Govori predsjednik podružnice Hrvatskog kulturnog društva Napredak u Derventi Ilija Zirdum:
„Sad se radi projekat za Srbiju, Hrvatsku i BiH. To je i zadnji i najveći. Znate koliko se planira u Derventi obnoviti kuća za prvi put? Pet! Kad bi tim tempom obnavljali, u narednih 300 godina ne mogu se obnoviti kuće onih koji su se prijavili za povratak.“
Prije rata u BiH u Derventi je živjelo blizu 22.000 Hrvata i gotovo jednako toliko Srba. Dok se očekuju zvanični rezultati popisa stanovništva u BiH, prema podacima Udruge za povratak Hrvata u Bosanku Posavinu Feniks, na području Dervente danas živi tek oko 2.000 stanovnika hrvatske nacionalnosti. Kada je bilo više novca novca za obnovu porušenih kuća, oni nisu pokazivali interes za povratkom u rodni kraj, kaže fra Mirko Filipović iz Udruge Feniks, inače vikar franjevačkog samostana na Plehanu kod Dervente, koji ističe da za povratak nije dovoljna samo obnova kuće.
„Kad su nudili više novca, ljudi su još uvijek bili u postratnom razdoblju, kada je nesigurnost kudikamo bila veća nego što je danas i taj interes nije bio toliko izražen koliko je sada. Međutim, i dan-danas je u pitanju da se ljudi interesiraju da im se obnovi kuća, ali znaju da ne mogu živjeti u toj kući jer tu nema posla kojim bi se oni mogli baviti, i moraju tamo da završe da dođu do mirovine. Uglavnom se svodi na to da su tu umirovljenici“, kaže Filipović.
U julu 1992. godine srpske snage su minirale i potpuno uništile samostan na Plehanu, izgrađen u 19. vijeku. Sakralni objekti unutar samostanskog kompleksa sporo se obnavljaju, kao i kuće derventskih Hrvata. Derventa je u prvoj polovini 1992. godine bila pod kontrolom jedinica Hrvatske vojske i HVO-a, a nakon toga grad je, kao i najveći dio Bosanske Posavine, zauzela Vojska Republike Srpske. Zajedničku ratnu istoriju derventskog kraja vjerovatno nikad neće biti moguće napisati, kaže predratna nastavnica istorije u DerventiMarija Prcić, koja danas živi u Njujorku:
„Ja sumnjam da će to ikada biti. Svako ima svoje viđenje tih događaja. Nažalost, bilo je vrlo ružno, ali prava istina, i razlozi – što je najbitnije, teško se može reći.“
Ovako razmišlja i predsjednik Napretka u Derventi Ilija Zirdum:
„Ja mislim da je on mene protjerao, on misli da sam ja kriv za njegovu sudbinu.“
„Ne boj se, narode“ bila je poruka koju su u predvečerje rata 1992. godine putem „Derventskog lista“ lokalnom stanovništvu uputili tadašnji predsjednici SDS-a i HDZ-a BiH u Derventi, Milovan Bjelošević i Vinko Begić. U knjizi o derventskim ratnim događajima „Za sve je krivo vrijeme“, predratni predsjednik Kluba SDP-a u lokalnoj skupštini Vojislav Nović napisao je da je tada predstavnicima najjačih političkih stanaka u Derventi rekao da bi u tu izjavu povjerovao pod uslovom da se u život Dervenćana ne miješa niko iz Beograda i Zagreba. Ostalo je bliža prošlost. Ratne zločine u Derventi činili su pripadnici hrvatske i srpske vojske.
A rezultati politike vođene početkom devedesetih iz Srbije i Hrvatske prema cijeloj Bosankoj Posavini danas su jasno vidljivi u Derventi, kaže Mejra Kurtagić, koja danas živi u Sarajevu.
„I tako, eto, s tugom dođeš u Derventu da se podsjetiš na svoju mladost. Bilo nas je četvero. U četiri države živimo, željni jedni drugih – zbog drugih koji su to napravili. Tužno i jadno. Danas kad sve to sabereš, vidiš da su ljudi samo ovce i ništa drugo, da su to ljudi koji su bili na položajima uradili, da između nas nije bila nikakva mržnja, i jedne i druge i treće nacije. Ali drugi su sve to izmanipulisali. Lako je ljudima izmanipulisati kad ti neko kaže:’Noćas će doći i poklaće vas.’ Niko od nas to nije želio. Mi smo se družili. Svi smo bili jedno. Ja u porodici imam i Hrvata i pravoslavaca i svih vjera. Svi smo se voljeli i družili dok taj dan nije došao“, kaže Mejra Kurtagić.
Na području Dervente danas, prema procjenama, živi oko 2.000 Bošnjaka ili skoro četiri puta manje nego uoči rata u BiH. Derventa je danas opština sa pretežno srpskim stanovništvom, prema čijoj istoriji nazive nose ulice, trgovi i javne ustanove, dok o nekadašnjoj multikulturalnosti slučajnom prolazniku samo svjedoče katolička crkva i džamija u centru grada na rijeci Ukrini.
