Dok mnogi tokom vrelih ljetnih dana traže hlad, Boro Dobrilović iz Osinje sunce posmatra drugačije. Za njega su visoke temperature, dovoljno svjetlosti i plodno zemljište važni saveznici u proizvodnji šipka, voća od kojeg već godinama pravi domaći pekmez, a posljednjih godina i marmeladu.
Na njegovoj plantaži, koja se prostire na četiri duluma, trenutno sazrijeva novi rod. Zeleni plodovi šipka polako dobijaju karakterističnu crvenkastu boju, a Dobrilović već razmišlja o septembru i berbi.
– Uglavnom se sada formira plod. Ove godine sam malo drugačije radio rezidbu, pripremio sam biljku da sljedeće godine bude bujnija i da imam više roda. Šipak je izdržljiv i podnosi različite uslove, mada sam prošle godine imao malo problema sa pepelnicom. Ove godine toga još nema, kaže Dobrilović.
Iako šipak ne traži pretjerano mnogo njege, za dobar prinos potrebno je obezbijediti dovoljno vode. Dobrilović smatra da bi sistem „kap po kap“ dodatno unaprijedio proizvodnju, a mogućnost za njegovo postavljanje postoji i zbog blizine gradske vodovodne mreže.
Najveći problem, međutim, nije ni voda ni zaštita biljaka, već – radna snaga.
– Isplativo je, ja mislim da jeste. Drugi problem je radna snaga. Za berbu šipka potrebno je ljudi, a nema ih. Uglavnom su ovdje penzioneri. Postoje kombajni za berbu, ali meni se za ovu površinu ne isplati kupovati. Čuo sam da još jedan kolega ima zasad, pa ćemo pokušati da se udružimo i možda formiramo udruženje, kako bismo lakše ostvarivali podsticaje, objašnjava Dobrilović.
Rezidba se, kaže, obavlja u februaru, a tokom godine potrebno je voditi računa o prihrani i održavanju zasada. Poseban problem predstavlja trava, koju bi bilo moguće suzbijati hemijskim sredstvima, ali Dobrilović ih nastoji izbjegavati koliko god može.
Prošle godine sa četiri duluma ubrao je oko 600 kilograma šipka. Rod, međutim, ove godine svjesno nije želio maksimalno opteretiti biljke, kako bi pripremio zasad za narednu sezonu.
– Ove godine sam namjerno išao na nešto manji prinos. Na godinu očekujem više i mislim da bi trebalo da pređe i tonu. Moj otac je na ovoj zemlji sadio kukuruz, ali nikada nije mogao ostvariti prinos kao što sam uspio sa šipkom. Isplativo jeste, samo treba raditi, učiti i znati šta biljci treba, kaže Dobrilović.
Od ploda koji proizvede na svojoj plantaži pravi 100 odsto domaći pekmez od šipka, bez aditiva i konzervansa. Takva proizvodnja, međutim, zahtijeva više vremena i znanja.
– Pekmez je mnogo zahtjevniji. Ne možete dodavati aditive da biste regulisali gustinu i ukus. Sve se mora postići temperaturom i ukuvavanjem. Proizvedem oko 500 do 600 kilograma čistog pekmeza, što mi je uglavnom dovoljno za godinu. Nekad mi ponestane, a nekad, kada proizvedem više, bude teže prodati, navodi Dobrilović.
Kako bi bolje iskoristio opremu koju posjeduje, počeo je proizvoditi i marmeladu sa 50 odsto udjela voća. Već je, kaže, ugovorio saradnju sa dvije derventske pekare.
Planovi su širi, pa razmišlja i o preradi drugih vrsta voća, ali i o boljem plasmanu domaćih proizvoda. Posebno ga raduje najava otvaranja Posavske kuće u Derventi, koja bi trebalo da bude mjesto za prodaju domaćih proizvoda lokalnih proizvođača.
– Posjećujem sajmove i trudim se da pronađem kupce. U Derventi je ove godine registrovana Posavska kuća koja će se baviti prodajom naših domaćih proizvoda. Još nije otvorena, ali registracija je u toku i očekujem da će uskoro početi sa radom, kaže Dobrilović.
Njegovo iskustvo pokazuje i koliko se poljoprivredna proizvodnja mijenja zajedno sa klimom. Na imanju danas uspijevaju neke sorte koje ranije nisu bile uobičajene za ovaj kraj.
Pored šipka, Dobrilović ima i oko 350 čokota stonog grožđa. Dio vinograda zasadio je i u saradnji sa rođacima, vlasnicma Vinarije Đuričić, gdje grožđe prerađuje.
– Klima se dosta promijenila. Neke sorte koje ranije nismo mogli gledati sada ovdje uspijevaju. Imam oko 350 čokota vinove loze i stolnog grožđa i već je počelo sazrijevanje. Ima dosta sunca i zemljište odgovara, kaže on.
Vinograd, ipak, zahtijeva više rada i vremena nego šipak. Rezidba, skidanje listova i pravilno formiranje čokota ključni su za kvalitet i prinos. Ove godine posebnu pažnju posvetio je otvaranju istočne strane vinograda kako bi grozdovi dobili više sunca.
Sa proizvodnjom, međutim, dolaze i “neželjeni” gosti. Prošle godine srne su napravile veliku štetu i uništile grozdove u razvoju. Ove godine Dobrilović je, zahvaljujući elektronskoj zaštiti, uspio sačuvati vinograd.
– Rezidba je osnova i kod šipka, a kod grožđa pogotovo. Ako se ne oreže pravilno i na vrijeme, ne može se očekivati ni prinos ni kvalitet. Čovjek mora učiti. Treba kupiti knjigu, pročitati i naučiti. Otprilike računam da jedan čokot može dati od dvije do dvije i po kilograme grožđa, objašnjava.
Upravo u učenju i prilagođavanju novim uslovima Dobrilović vidi šansu za ljude koji imaju zemlju, ali ne znaju šta bi sa njom.
Često ga, kaže, kontaktiraju ljudi koji odlaze u penziju i imaju zemljište na selu, a razmišljaju o tome šta bi mogli zasaditi.
– Kažem im da šipak nije pretjerano zahtjevan, da ne mora stalno da se okopava i da može biti dobra opcija. Ljudi se sve više interesuju, navodi on.
Na četiri duluma zemlje u Osinji tako je nastala priča koja povezuje poljoprivredu, preradu i prodaju domaćih proizvoda. Boro Dobrilović ne skriva da posla ima mnogo, ali vjeruje da se uz znanje, upornost i dobar plasman može pronaći računica. Njegova unuka posebno se raduje domaćem pekmezu – proizvodu koji od ploda sa četiri duluma zemlje stiže sve do porodičnog stola.
Derventa Cafe/TV K3
