Prvi dio teksta pod ovim naslovom, sudeći prema rekacijama, pogodio je tamo gdje je trebao. Druga stvar je što kod nas ništa nije kao kod normalnog svijeta, pa su svoj glas za povećavanje komunalnih taksi dali i neki od kojih se to nikako nije moglo očekivati. No, neka oni to objasne svojim poslodavcima ili onima sa kojima treba da dijele profit. Nešto tu nije u redu, ali to će se izbistriti kad za to dođe vrijeme, kao i sve drugo.
Sjetite se, na primjer, ko je sve drmao ovom Derventom i gdje je završio. Tako će i ove koji donose odluke mimo zdravog razuma pojesti vrijeme, a na njihova djela niko neće podsjećati jer će če željeti da se njihovo učešće u važnim poslovima što prije zaboravi.
No, oni će biti kažnjeni, za njih, najtežom kaznom. Ignorisanjem i zaboravom. Ja želim da ukažem na jednu drugu grupaciju koja je, htjela ne htjela, dala publicitet mom nedavnom javnom istupu. I to putem učešća a na nekom od nekoliko foruma na kojima se raspravljalo o tom tekstu.
Mnogo je više onih koji su se pohvalno izrazili, prvenstveno zbog hrabrosti da javno ukažem na neke anomalije, nego onih koji su kukavički, krijući se iza nadimaka, stavljali nesuvisle primjedbe.
Neki se, što je prilično degutantno, nisu bavili sadržajem onoga što sam rekao, nego su postavljali druga pitanja, čak dovodeći u pitanje jesam li ja autor tog članka.
Želim jasno i glasno da kažem, prvenstveno onima koji su pod punim imenom i prezimenom komentarisali članak, a posebno onima koji su pitanja postavljali sakriveni iza elektronskih barijera, da sam JA autor tog članka. I da i dalje stojim iza svake tamo napisane riječi.
Dobro mi je poznat stil nekih koji su, tobože, uvjereni da ja to nisam pisao, ali ih uvjeravam da to što su oni nisu sposobni da rade posao za koji su plaćeni, ne znači da to niko nije u stanju.
Za više od četiri decenije privatnog biznisa i sukobljavanja sa kojekakvim “diplomiranim primitivcima” dobro sam izučio mnoge nauke. Osim ekonomije, dobro sam sažvakao i pravo, ali i psihologiju i još štošta. Zato lako prepoznajem pisca komentara koji, umjesto da dokazuje jesam li ili nisam u pravu, postavlja sasvim druga pitanja.
Četiri decenije ja svjedočim o aljkavosti, ljenosti i površnosti činovnika čije posljedice plaćamo svi, o neznanju umišljenih i nadobudnih šefova koji izazivaju opšti haos. O tome, uostalom, svjedoči i zatrpanost sudova brojnim predmetima uzrokovanih njihovim “znanjem”.
O mojim kvalifikacijama, koje mi daju za pravo da i javno kažem šta o nečemu mislim, dovoljno govori poslovni uspjeh firme na čijem sam čelu. Preduzeće “Nada” je nastalo na ledini, bez ijedne marke podsticaja ili nekih drugih državnih para. Bez pomoći ili uticaja funkcionera bilo kog ranga.
Za vrijeme dok sam ja, zajedno sa članovima moje porodice i vrijednim radnicima, stvarao preduzeće “Nada” oni koji se izdaju za lažne autoritete su upropastili i uništili brojna gotova državna preduzeća. Gospoda diplomirani “ovo i ono” i magistri nisu bili u stanju da očuvaju ono što je narod davno napravio. I što je decenijama prije njih funkcionisalo i stvaralo dobit.
Reprezentativni primjerci takvih, pored onih koji nas zatrpavaju rješenjima koja nas sve više učvršćuju u uvjerenju da treba da idemo odavde, sjede, na primjer, u Komunalcu. (Mnogo)brojna družina direktora (ili drugih šefova) dugo traži model, ali ne za kvalitetnije usluge, nego za uhljebljavanje svojih bližnjih. Tako umni mozgovi osmislili su sistem u kome se našlo mjesta za njihove najmilije, a pitanje novca za plate riješeno je fakturisanjem i naplaćivanjem usluga po nevjerovatnim cijenama. Tako je i moje preduzeće dobilo račun za januar uvećan za skoro 300 odsto u odnosu na decembar. Ako je i za pripremu za vraćanje kredita, mada su rekli da građani o tom ne treba da brinu, mnogo je.
Ovo ne samo da aga uzima koliko mu drago, nego cijela njegova družina se osilila pa uzima li uzima.
Kad oni to ne znaju, ja moram da ih podsjetim na to da monopolistički položaj, kakav oni sad uživaju, osim prava podrazumijeva i neke obaveze. To što o njihom izvržavanju ne brine niko ne znači da oni mogu da se ponašaju kako im je volja. Uostalom, preduzeće u kome rade oni i njihovi najbliži gradio je ovaj narod, a ne oni. Njihova (ne)sposobnost ogleda se i u činjenici da nisu bili sposobni da nabave vozilo za odvoz otpada, a to je očito jako unosan i dobro plaćen posao, nego su čekali da im neko to vozilo pokloni.
Ima još detalja koji nimalo ne služe na čast nikome ko ima imalo veze sa stambeno-komunalnom djelatnošću. Ako je direktoru Komunalca kuća u dvorištu preduzeća, ima neko u toj firmi ili u Odjeljenju za stambeno-komunalnu oblast ko ide makar malo pješice kroz grad.
Vidi li iko da su ulice skoro neprohodne zbog prqavštine, sramota je ovo. A posebna priča su dijelovi ulica na kojima se nešto radilo trošeći onih osam miliona maraka. Ti dijelovi ne da su katastrofalno prljavi, nego ne postoji izraz kojim bi to stanje bilo adekvatno opisano.
Ljudi, ulice se u normalnim sredinama peru kad god je to potrebno, ali to pranje ne smije da košta kao asfaltiranje!
Ovako više neće moći. U stvari, već sada više ne može. Samo neko, kao ja, se pobuni i ukazuje na probleme, a neki jednostavno prestanu da izmiriju svoje obaveze prema društvu. Ili,što je najgore, a sve je češće, razmišljaju o odlasku s ovih prostora.
Da ne prave smeće i da se ne sekiraju zbog visokih računa iz Komunalca.
Prvi dio teksta možete pronaći klikom ovdje.
Autor: Milan Pećić
Izvor: Derventski list
