“Djeca uvijek krive svoje roditelje. A jadni roditelji, pa nisu oni uvijek krivi za sve. Ne baš za sve“ – Vladeta Jerotić
Siguran sam da bar 99% roditelja ima samo najbolje namjere prema svom djetetu. Iza svega onoga što rade i kako se ophode prema djetetu ima pozitivan naglasak. Ili bar tako roditelji misle. Sigurno da niko ne želi namjerno da nanese štetu svom djetetu. Bilo kakvu. Međutim, to u dosta slučajeva roditelji rade. Iz dobre namjere, iz namjere da zaštite dijete, iz namjere da ga „očvrsnu“ ili jednostavno ne razmišljaju o tome šta govore ili rade i kakve to veze ima.
Roditelji najčešće otežavaju život svoje djece u namjeri da im ga olakšaju. „Put do pakla popločan je dobrim namjerama“.
Siguran sam da ću ovdje da propustim i ne pomenem još neke metode za upropaštavanje djece, ali ne zato što ne mogu da ih se sjetim ili ne može sve da stane u jedan tekst, nego jer vjerujem da ih nisam ni ja upoznao baš sve. Ali vjerujem u porodičnu i roditeljsku “kreativnost”.
S počekta odmah nakon rođenja, zanemarujte njih i njihove potrebe. Ne navikavajte ih na ruke, nemojte da oni vama manipulišu, ignorišite njihov plač, ostavljajte ih same. Trudite se da dok su jako mladi i u pelenama nauče da je svijet mjesto u kome nema ljubavi niti topline i emotivne povezanosti. Biće im tako lakše. Kad nauče da za njih nema ljubavi, i da je svijet ružno mjesto za život, kasnije će i lakše da prihvate sebe. Biće neumorni, emotivno jaki, puni samopuzdanja i samopoštovanja i prije svega će da izrastu u jednu stabilnu i kompletnu ličnost.
Jako važno, ali to svakako znate. Odmah čim budu spremni da podižu glavicu i da usmjeravaju pogled, izložite ih ekranima. Što više to bolje. Što ranije to bolje. Usput se hvalite kako dijete već zna engleski iako ne zna maternji jezik, i kako je satima mirno sa telefonom. Ne postoji ni jedan razlog da kasnije ne postanu bar neki stručnjaci u polju elektronike ili komunikacije.
Naravno dok su sa vama, nema potrebe da se igrate sa njima, pjevate, čitate. Uključite se na društvene mreže, listajte objave i što češće ih slikajte i objavljujte. Neka svi Vaši (NE)prijatelji sa Instagrama znaju doslovce koliko je mjeseci djete napunilo i kako uživate i sretni ste u svakom trenutku roditeljstva. Svakako poručite da je super roditelj onaj koji je uvijek sretan. I nemojte da pričate sa njima, šta, kao da to oni uopšte razumiju. Bar ne dok su bebe.
Kad prohodaju, stavite stakleno zvono na njih. Nemoj slučajno da padnu ili da se ogrebu. U hodalicu ih stavite čim vidite da mogu da stoje. Sebi instalirajte elisu i postanite što prije helikopter roditelj. Apsolutno ignorišite njihovu potrenu i želju za samostalnošću, moći i kontrolom. Šta će im to.
Radite umjesto njih sve. Oblačite ih, perite ruke, zubiće, trudite se da oni budu prinčevi i princeze čija je uloga samo da budu nasmijani i sretni. Čim se malo naljute neka Vam to bude signal da treba da popustite. Šta će Vam granice a i njima. Pa nije roditeljstvo vojska pa da moraju biti disciplinovani.
Sklanjajte igračke iza njih, obuvajte, u suštini radite sve za njih. Ona gruba igra gdje dijete može čak i da se malo povrijedi, e to nikako ne dozvoljavajte. Jako je važno da igre ustvari bude što manje. Trudite se da im budete prijatelji a roditelja će imati još dosta. Kad su tužni, to vam je isto znak da tugu treba prekinuti.
Isto tako i dosadu. Shvatite da je uloga Vas kao roditelja da obezbjedite da dijete uvijek bude samo i isključivo sretno. Frustracije neka nama nikad i nikako. Kad je Vama bilo povremeno teško kad ste bili djeca, i da Vi ne bi bili roditelji kao Vaši, osigurajte da budete apsolutno na drugom kraju spektra. Svežite ih pupčanom vrpcom i težite da se nikad ne odvajaju od Vas. Čak ni kada porastu.
Za djecu je najzdravije kada roditelji svoje međusobne nesuglasice i krizna stanja u porodici, iznose pred njima. Kada se ne raspravljaju, nego svađaju. Naučite ih od malena da je to jedini način rješavanja problema. Ništa ne zasladi djetinjstvo kao roditeljske svađe. Što dramatičnije to je bolje. Neka se osjećaju da su i oni krivi za to. Stres i traume ne postoje kada smo mali.
To kasnije nekad počinje. Ne treba da uopšte razmišljate kako će to uticati na njihove partnerske odnose, nekad kada porastu i kako će oni birati svoje partnere. Generalno, nije uopšte važno kako se Vi ponašate pred njima, sve dok im dajete do znanja kako bi se trebalo ponašati. Tako ih sigurno nećete zbuniti.
I najvažnija stvar, udarajte ih. Šta će Vama ko govoriti da to ne valja i da ne treba. Pa sve su nas udarali, pa šta nam fali. To isto što češće. Batina je iz raja izašla. Kada Vam dijete kaže ne, ili nešto hoće a Vi smatrate da ne treba, manjak taktičnosti, vještina roditeljstva, razumjevanja u razvojne potrebe i ličnih frustracija izlječite tako što ćete ih udariti.
Neka od malena nauče da autonomija i inicijativa nisu za njih. Kao da je samopouzdanje važna osobina ličnosti. Moći će to nadoknaditi kad odrastu. Ne kroz ličnu afirmaciju nego kroz kupovinu priznanja od drugih. Novcem, odjećom, uspjehom, ponižavanjem drugih. Kad smo tu, kad krenu u školu, obavezno zahtjevajte da imaju sve petice. Ili bar da nemaju zaključenu niti jednu četvorku.
Pritisak u startu što jači. Odmah, od prvog razreda. U situacijama kada osjećaju preplavljenost emocijama, intezivan strah, ljutnju, bijes, tada ih obavezno kaznite, po mogućnosti i fizički. Sistem kažnjavanja neka Vam bude osnovno sredstvo disciplinovanja. I da strah. Strah je super u disciplinovanju. To zajedno sa sistemom kazne ne može da ne upali, nikako. A ako ih ne udarate, onda bar galamite na njih. Što glasnije i u svakoj prilici.
Kada malo odrastu, obavezno lične frustracije lječite na njima. Poručujte im da su niski, debeli, smotani, trapavi. Da nisu dobri. Da nisu dobri kao druga djeca. Ili još bolje, da su bolji od svih drugih. Ali nemojte da to bolji od drugih ide iz ljubavi, nego iz sujete. To je super metod za liječenje egocentrizma.
Ono što im vi kao roditelji poručujete dok su još jako mladi to nije važno. Onaj unutrašnji glas koji se u svima nama formira, koji govori: “Možeš ti to” ili “Kakav god bio nikad nećeš biti dobar“, na to roditelji nikako ne utiču. U suštini razmišljate samo za taj trenutak. Nema potrebe da gradite odnos koji će trajati, čak i onda kada odrastu. Generalno, ne tretirajte ih sa poštovanjem, to je samo za nas odrasle. Poštovanje se uči u školi, sa matematikom.
E onda kada odrastu i kada ne budu osjećali tu povezanost sa vama, osudite ih da su nezahvalni. Jer naravno Vi nemate pojma zašto se oni tako ponašaju prema vama. Koristite ljubav da bi manipulisali sa njima. U svakodnevnoj komunikaciji koristite izjave: “Ako budeš dobar/a“, “Nisi bio/la dobar/a”. Nema potrebe da adresirate ponašanje, nego djetetovu lićnost. Ništa nije bolje nego kada pomisliš da te sopstveni roditelj ne voli i da će te voliti samo onda kada si „DOBAR“, iako ti zapravo uopšte nemaš pojma šta to znači. Dakle, nema potrebe da budete konkretni, specifični, i da ih se trudite podučiti kako treba. Samo kažite da nisu dobri.
Ima tu još nekoliko stvari, ali sigurno ako ste došli do ovoga dijela možda vam je već i previše i da ste se već malo zapitali da li i koliko Vi to radite. Možda osjećate i krivicu. Ne postoji savršen roditelj niti roditelj koji se u bar jednom dijelu ovoga nije pronašao. Međutim postoji roditelj koji je svjestan, u tome je „pola posla“.
Bojan Radović je profesor specijalne edukacije i rehabilitacije – defektolog i dječiji terapeut na edukaciji. Zaposlen je u centru „Budućnost“ i saosnivač trenutno neformalne organizacije “Pedagoška zajednica” čije savjete možete dobiti i na profilima na društvenim mrežama Facebook i Instagram.
