Najstariji vodovod u Republici Srpskoj nalazi upravo u Derventi. Izvorište u Gornjoj Lupljanici izgrađeno je davne 1897. godine i kao građevinska cijelina od istorijskog značaja proglašen je nacionalnim spomenikom u BiH. Ova građevina jedinstvena je po mnogo čemu.
Svaki radni dan Dragolju Brestovac počinje obilaskom postrojenja crpne stanici za vodu u Gornjoj Lupljanici. Radnik je dervenskog vodovoda 30 godina, a posljednjih 15 vodi brigu o najstarijem izvorištu u Republici Srpskoj. Najstarije postrojenje za vodosnabdjevanje u Republici Srpskoj ima 127 godina i još uvijek Dervenćanima obezbijeđuje vodu.
Moderne tehnologije omogućavaju praćenje rada crpilišta i preko telefona, pa nisu neophodna neprestana dežurstva. Bez obzira na to, Dragoljub dok ne obiđe i ne uvjeri se da je sve u redu, nije spokojan.
– Dolazim možda dnevno dva, tri puta, obilazim, pratim koja je koncentracija hlora, kako se ponašaju pumpe. U slučaju nestanka srujem imamo tu jedan agregat, snage 83 kW, ja valim agregat, prebacujem na taj sistem režim rada, dok ne dođe ponovo električna energija, priča Brestovac.
Izvorište vode u Lupljanici sagrađeno je 1897. godine. Prije Dervente vodovodu BiH su imali samo Mostar, Sarajevo i Travnik, podsjeća direktor „Komunalca“ Denis Pijetlović.
– Početak vodosnadbivanja sa izvorišta Lupljanica se upočeo daleki 1886. godine, kada je Zemaljska vlada tadašnje Austro-ugrarske donijela odluku da se gradi vodovod u Derventi. Prilikom tih tadašnjih ispitivanja bila su dva-tri načina kako da se riješi ovo pitanje, pokušalo se naći način da se to riješi vodom iz reke Ukrne, ali kako je voda bila nekvalitetna dolazlo do zaraznih oboljenja kod tada građana. Potom su našli načina da se crpi voda iz izvrišta Ljupljanca, koja je davala od prilike tada neke minimalne količine vode koje su u tom momentu zadovoljavale potrebe građana kojih je bilo oko 5.500, rekao je Pijetlović.
Damir Kljajić iz Istraživačkog centra „Iskon“ autor je knjige „Derventski vodovod“, objavljene povodom 120 godina od njegoveizgradnje.
– Narod priča da je tu bila ogromna količina vode koja je izlazila i pravila mještinima problem oko usijeva, tako da su oni donosili kukurozovinu i vunu pa su pokušavali da zatrpaju to vrelo, ali ga nikad nisu zatrpali. Još je interesantno da je sama Lupljanica, prema pričama mještana dobila baš po ovom vrelu, po izvoru rječice, jer je ta vode od izvorišta do građana, otkriva Kljajić.
Od vodozahvata u Lupljanici voda je transportovana cijevima do rezervoara Vrhovi, odatle do rezervoara Mezarluci, a potom do gradskog naselja, u kome je dužina vodovodne mreže iznosila nešto više od tri kilometra.
Stanovnici Dervente vodu su koristili na deset javnih česmi koje su bile raspoređene po cijelom gradu. Sve to rađeno je pomoću parnih strojeva na ugalj.
– U to vrijeme nije bilo te radne mehanizacije, ovdje su radili čak i logoraši, pošto smo bili pod okupacijom Austro-ugarske. Radili su ljudi u radnoj obavezi da bi se izgradio ovaj vodovod. Ima neki priča da su postojale drvene cijeve, u nedostatku čeličnih cijevi. Kada nije bilo električne energije za pogon tih sistema za vodocrpljenje koriste na parne stroje. Ovdje je bila jedna kotlovnica i veliki dimljak, pa su naš mještani to zvali kula, zato što je najveći objekt i najvišlji tu. Pa tako da mene neko i danas znam pitaju da li ja radim kod kule, kazuje Brestovac.
Mještani sela pričaju da je za potrebe dervenskog vodovoda postojala mala željeznica koja je odavde išla do željezničke stanice nedaleko odave Han Marica, u dužini negdje oko dva kilometra i da je to malom željeznicom, odnosno malom lokomotivom i vagonima da je dovožen ugalj.
– Mi to nigdje nismo našli u istorijskim izvorima, ni na kartama nismo nigdje našli da je ta željeznica postojala, ali eto u narodi je ostalo ta priča da je to tako funkcionisalo. Posle je za parno postrojenje korišćeno drvo, tako da su mještani da sijekli svoje voćnjake da bi došli do novca. Sjeklo se drvo u Krnjinu, četrdesetak kilometara odavde, te se dovozili i ovdje prodavalo, odnosno vodovod je otkupljivao to drvo za potrebe te parne mašine, priča Kljajić.
Upravo on nije prepustio zaboravu ovaj nacionalni spomenik, pa je svoja saznanja zapisao i u knjizi. Pokrenuta je inicijativa da se građevinska cjelina komunalnog infrastrukturnog sistema starog gradskog vodovoda u Derventi, vodozahvat izgrada sa parnim sistemom za crpljenje i slanje vode u rezervuar, proglasi za nacionalni spomenik.
– Tako da je ovaj objekat generalno renoviran 2017. godine, tada sam radio u Turističkoj organizaciji pa smo pokrenuli izradu monografije i podnijeli smo peticiju Komisiji za nacionalne spomenike da se ovaj objekat uvrsti na listu nacionalnih spomenika, podsjeća Kljajić.
Derventa se trenutno stavljeva sa tri izvorišta, a gradit će još dva kako bi građani imali redovno vodosnabljevanje. Stara postrojenja izvorišta Lupljanica danas podsjećaju na davno prošla vremena. U blizini je izgrađen novi bunad dubine 36 metara, čime je povećan i kapacitet i kvalitet vode.
– Onda smo naprali još izvorište Koraće, koje nam je sad jedna glavna osnova za dobijanje vode za građane Dervente, pošto to Koraće daje 40 litara u sekundi, dok ovo izvorište daje 20 litara. A nedje 80. godina smo još jedno izvorište morali napraviti, pošto je sve veći broj stavnika, priliv stavnika je bio sve veći u gradu, pa imamo Bilića veliko, u neposrednoj blizini ovog izvorišta, nekih 5 kilometara prema Doboju da su tu za potrebe građana dovoljne količine vode. Moram se pohvaliti da smo mi jedina opština koja je pokrivena vodosnabivanjem svih, znači sela i gradskog područja. Ostali su nam dijelovi Gornjeg Detlaka i Drijena, i po mojoj procjeni za dvije godine, sva sela će biti pokrivena vodosnabivanjem iz našeg gradskog vodovoda, napomije Pijetlović.
Naredne godine u planu je gradnja jednog ili dva bunara, a u neposlenoj blizini puta Derventa-Doboj, je i izvorište Rašća vrelo koje bi u dogledno vrijeme trebalo biti kaptirano.
Osim kulturno-istorijskog značaja, stara zgrada najstarijeg vodovoda u Republici Srpskoj interesantna je i turističkim radnicima. Tim prije jer se u blizini nalazi izletište Brestovac, ali i arheološko nalazište Ambarine. Sve zajedno moglo bi da bude jedna lijepa turistička priča.
RTRS
