Vijesti Društvo Zanimljiv životni put Osinjanina Milivoja Kršića

Zanimljiv životni put Osinjanina Milivoja Kršića

2

imgp4933

Osamdesetogodišnji Milivoje Kršić iz Osinje čovjek je koji vas sigurno neće ostaviti ravnodušnim. Iako ga ne možemo nazvati inovatorom u pravom smislu te riječi, on ima izuzetan talenat za praktičnost i sposobnost da jednostavnim rješenjem unaprijedi već postojeće stvari. Povod za razgovor bile su posljednje takve ideje do kojih je došao baveći se ugostiteljstvom zadnjih tridesetak godina, ali smo otkrili još mnogo toga.

– Kada dođete na proslave i veće događaje obično vas dočekaju plastični toaleti, bez struje, i naročito vode, što je veoma nehigijenski. Zato smo došli na ideju da napravimo jedan pokretni toalet, koji se vrlo lako prevozi sa jednog mjesta na drugo, a pruža apsolutno sve što je potrebno: osvijetljen je, razdvojen je muški i ženski dio, ima umivaonik, vodu, ogledalo, čak i pisoar. Na sličan način došao sam na ideju da napravimo svojevrsnu hladnjaču koja se koristi za sahrane, jer je vrlo česta situacija tokom ljeta da se pokojnik „osjeti“, opisuje Milivoje svoja dostignuća, pokretni toalet i mrtvačnicu.

Uprkos prvobitnom premišljanju, prije nešto više od godinu dana, zamišljene ideje su i realizovane. Tokom rada dolazilo je do izmjena u planovima, a iako se radi o veoma korisnim stvarima, Milivoje kaže da bi, da ih pravi ponovo, bili čak i bolji.

Iza ovog još uvijek vitalnog osamdesetogodišnjaka stoji definitivno jedan zanimljiv put. Milivoje je svoje putovanje započeo bez formalnog obrazovanja, a „usput“ je vanredno završio osnovnu školu. Po dolasku iz vojske bavio se čak i fotografijom, ovjekovječujući seoske zborove, da bi njegov inovatorski rad započeo tako što je električnu energiju pravio uz pomoć gefla i volova, a tako proizvedenu struju je koristio u svojoj stolarskoj radionici. Pravio je violine i šargije, a ponekad bi iznenadio mještane napravama za koje nisu ni znali čemu služe, pa tek kad bi sastavili sve elemente, vidjeli bi o čemu se zapravo radi. Tako bi, na primjer, uspijevao da sa samo par elemenata za sat vremena ogradi 5 dunuma površine na kojoj se čuvala stoka. Tokom rata je omogućavao ukućanima da slušaju radio talase tadašnjeg „Glasa Amerike“, ali i beogradskih i zagrebačkih radio stanica, samo uz pomoć kristalnog kamena i telefonske slušalice.

– I danas bih to mogao izvesti, sa kristalnim kamenom, izolovanom žicom i zvučnicima, samo bi problem bio miješanje talasa, jer danas ima dosta više emitera nego nekada. Želio sam i da napravim benzinsku pumpu, ali nismo dobili dozvolu, prisjeća se Kršić.

imgp4937

Zanimljivo je da je sa 16 godina seljane učio pisati i čitati, a da je prvi razred škole završio tek u 45. godini života. Vozačku dozvolu je dobio 1966. godine, a par godina kasnije u Osinju je stigao i njegov fićo, pa stojadin i tako redom.

– Nakon što sam promijenio 14 automobila, prošao veliki broj zemalja i vodio svoju firmu, kada sam krenuo da se bavim ugostiteljstvom, nisam mogao bez diplome. Morao sam upisati ugostiteljsku školu u Modriči, a svoje profesore sam novim autom vozio na večere u Mađarsku. Slično je bilo i naredne godine sa osn- ovnom školom, više sam znao od učitelja i njihovih knjiga, prisjeća se Milivoje školovanja u svojim zrelim godinama.

Čak i sada rado ističe da radi na nekoliko ideja, o kojima neće da govori dok ih ne realizuje, ali otkriva da će se „novi patent sastavlj-ati od elemenata, i da ni radnici neće znati o čemu se radi dok ne bude gotovo“. Ali, osmislio je i jedno praktično rješenje za sve one, a ima ih, koji vole šljivovicu.

– Kako sam godinama „pekao“ rakiju, a Osinja kuburi sa vodom, razvio sam jedan patent za koji vjerujem da bi uštedio puno vode. Oko kazanskog cilindra bih napravio bakrenu posudu koja bi mogla da drži kom. Hladan kom bi se sipao u gornji dio čabra, odakle bi vodila slavina iz koje bi, kada kazan izađe, dolazio kom koji ide u kazan, a njime smo ranije rashladili vodu, što bi dvostruko ubrzalo proces i uštedilo vodu. To planiram izraditi već nekoliko godina, kaže ovaj osinjski ugostitelj.

I dok smišlja nove ideje, nastavlja da se sa svojim sinom i unucima bavi porodičnim poslom, u nadi da će ga oni i naslijediti.

B. N. – Derventa Cafe

2 KOMENTARI

  1. Зашто смо ми као друштво инфериорни? Зато што су људи попут Миливоја скрајнути јер су код нас деценијама на цијени блебеташи и без знања и без радних навика…. познавао сам сличног иноватора попут Миливоја који је радни вијек провео као – ловочувар. У озбиљним државама такви људи су драгоцјени и били би најмање учитељи практичне наставе ученицима у средњих школа…

  2. Zasto se cudimo, pa mi smo narod koji smo i Teslu proglasavali ludjakom, a kamo li necemo ovako male (zapravo velike ljude). Inovacija i unapredjenje metoda bilo kojeg rada se u svijetu placa (zato nam pamet i odlazi). Ali kod nas ako covjek (ili zena, svejedno je) nije kafanski covjek, seoska ili gradska baraba, on se, u najmanju ruku, proglasava ludim. Treba, po meni, ici i u kafanu (zato kafane postoje ), ali treba vrednovati i ljude sa darom koji mu je od Boga dat: bio on pismen, polu, ili nepismen. Geni se ne sticu obrazovanjem, vec se prenose… Kada bismo malo vise znali cijeniti ovakve ljude, bili bi smo i Bogu miliji. Ovako…nemili smo i sami sebi.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here