Iako tek osamnaestogodišnjak, Radenko Todorić iz derventskog sela Cerani napisao je već više od 250 svojih pjesama. Želja mu je da uskoro izda i svoju prvu zbirku.
Već sada bogato pjesničko stvaralaštvo ovog učenika završnog razreda smjera poslovno-pravni tehničar u derventskoj Stručnoj i tehničkoj školi i ne čudi, naročito s obzirom da u pravom smislu riječi „piše od malih nogu“.
– Ne mogu tačno da kažem koliko dugo pišem pjesme jer ih zaista pišem od malih nogu. I često kada me neko upita koliko dugo pišem, ja kažem “od kad sam se rodio“, nekako mi taj odgovor najtačniji, kaže mladi pjesnik, pomalo stidljivo dodajići da se bavi i muzikom.
Njegove pjesme najčešće krase ljubavni motivi, ali je neke od svojih stihova posvetio i zavičaju, starim običajima, bliskim osobama i drugim temama iz okoline.
– Smatram da čovjeka ništa ne može tako oneraspoložiti, ali ni odmoriti i oraspoložiti kao ljubav. Mislim da je ljubav nešto što se može doživjeti u svako doba bez obzira na godine, to je jednostavno Božji dar. Pisanje pjesama dolazi spontano, u trenutku inspiracije, a mnoge su nastale kada su većinom svi spavali, iza pola noći. Inspiracija ne bira mjesto i vrijeme, ona dolazi iznenada. Npr, kada vidim neku lijepu osobu ili nešto što na mene ostavlja veoma snažan utisak, stihovi sami krenu. Tako su većinom nastale moje pjesme, opisuje Radenko.
Jedan od negovih omiljenih pisaca pjesama, koji objedinjuje ljubavne i stihove posvećene zavičaju je i nedavno preminuli Ilija Begić, a posebno mu je draga „Umoran sam od čekanja“. U njegovoj literaturi su i pjesme poznatog ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina, jer je, baš poput njega, često pisao o svom zavičaju i selu.
– Planiram da u budućnosti izdam knjigu. Nadam se čak i u skorije vrijeme, ako Bog da. Do sada su moje pjesme bile pozitivno prihvaćene, nadam se da će tako biti i u buduće, za kraj će mladi pjesnik.
DIJELIO ME SAMO JEDAN POKRET
Samoća je moja strana jača,
nespokoj se mojim tijelom vrti.
Šetao sam oštricom brijača,
smijao se sudbini i smrti.
Nekada sam svima bio drag,
sada mrzak, kažu ti si kriva.
Otišla si ostavila trag,
koji se niz moje lice sliva.
Dijelio me samo jedan pokret,
od ivice kraja i početka.
Tako je to kad je neko proklet,
ranu dobih bez ijednog metka.
Mnogo boli kada znaš sudbinu,
i kad shvatiš da je život čudan.
Evo već mi prešlo u naviku,
da ostanem cijele noći budan.
Ali nešto mi govori samo,
biće bolje ne brini se ti.
A i ja i govornik taj znamo,
nema nade mojoj ljubavi.
SAM
Nisi bila tu kad sam te želio,
sakrila te noć drugoga grada.
A bila si sve što sam imao,
otišla si tako iznenada.
Ovdje sve je i sada isto,
ponovo ljeto i sve miriše.
Ali ono koje pamtim a i ti sigurno,
neće doći nikad više.
Nisi bila tu kad sam te volio,
kao nikoga do sada.
Sudbina čudna je ponekad boli,
ali kažu zadnja umire nada.
A ja ću dalje isto ovako,
drugačije i ne znam.
Šta da radim, znam nije lako,
živjeću ovako sam.
OD SUZA VIŠE NE VIDIM NIŠTA
Noć, tišina tu vlada već,
na licu tečnost trag ostavlja.
Kao da čujem glas iz tišine,
da ova bol se i dalje nastavlja.
Gorim, bacam sa sebe odjeću tu.
I ponovo oči najjače sklapam.
Suze mi simbol života postaše,
u njih se već odavno utapam.
Stisnuti zubi, navikli tako.
Tuga i jad upoznaše mene.
Zbog jednog ženskog dragoga bića,
metal upozna i moje vene.
Razočaran u ljude sjedeći tako,
zabijam glavu u bijeli zid.
Crvene tragove na njemu ostavljam,
pred očima gubim taj bistri vid.
Od suza više ne vidim ništa,
i uopšte ne marim ni da ih brišem.
One mi postaše prijatelj duši,
sa njima budućnost ja svoju pišem.
Upoznat s istinom nadam se boljem,
nisam ni znao da tako boli.
Ali eto i ja sam samo čovjek,
što i posle svega, ponovo voli.
Derventa Cafe
