Vijesti Kultura i obrazovanje Željko Asentić: „Mikroistorija“ derventske tvrđave

Željko Asentić: „Mikroistorija“ derventske tvrđave

1
Rekonstrukcija derventske tvrđave, autora Miroslava Suhaja, 2002. godine (prema Antonu Mihaljiju)

„Tvrđava je svaki čovjek, svaka zajednica, svaka država, svaka ideologija!“ (Meša Selimović)

Mikroistorija je relativno novi žanr u istoriografiji, za čiji početak se uzima djelo Karla Ginzburga „Sir i crvi“ (1976). To je pristup prošlosti fokusiran na događaje, pojedince ili male zajednice, kao što su selo, ulica, porodica…

Ovom prilikom, uz pomoć literature i izvora iz lokalne istorije, stavićemo lupu na istorijski objekat koji već odavno fizički ne postoji – derventsku tvrđavu, i neke od ličnosti koje se za nju vezuju. Sveobuhvatan mikroistorijski osvrt na ovu tematiku čeka nekog pasioniranog istraživača istorije zavičaja. Tekst koji slijedi predstavlja kratak osvrt, koji može poslužiti kao uvod u temu, a ujedno je prilagođen svakom čitaocu.

Poznato je da je derventska tvrđava nastala prije austrijsko-turskog rata od 1716. do 1718, u kojem je Derventa privremeno (do 1739. godine) pripala Austrijskom carstvu. Prema podacima austrijskog pukovnika Jozefa Mitesera, početkom 19. vijeka, tvrđava je imala kvadratnu osnovu sa dva bedema. Na spoljnjem zidu, pred kojim je bio rov širok oko 9 metara, bile su na uglovima zemljane kule za topove. Unutrašnji, kameni zid sa stranama od 60 metara, imao je osam kula. Na uglovima su bile „kazamatirane“ okrugle kule sa po četiri topa, a između njih, na sredini bedema, četvrtaste za streljačko oružje. U tvrđavu se ulazilo preko dva mosta kroz četvrtaste kule. Ispred bedemskog puta bio je kameni grudobran. U unutrašnjosti tvrđave bila je kuća za komandanta (dizdara) i bunar.

Željko Asentić

Derventska tvrđava je više puta mijenjala gospodare, razarana i obnavljana. U Velikom bečkom (morejskom) ratu od 1683. do 1699, nakon uspješnih vojnih operacija protiv Osmanlija u Slavoniji i donjem Pounju, austrijski vojskovođa Ludvig Badenski prodro je sa tri hiljade konjanika preko Broda u Bosnu, te je u bici kod Dervente (5. septembra 1688) porazio znatno brojniju vojsku bosanskog paše (Kreševljaković, 1953).

Prema Kreševljakoviću i Kapidžiću (1957), austrijski pukovnik Petraš, komandant Slavonskog Broda, upao je 1716. u Bosnu i nakon Bosanskog Broda zauzeo i Derventu, koju je strahovito razorio. Obnovljena derventska tvrđava bila je do Požarevačkog mira, 1718. godine, u sastavu brodske, a potom je priključena vrandučkoj kapetaniji. Sjedište ove kapetanije derventska tvrđava postala je oko 1773. godine. Tada na čelo kapetanske službe u Derventi dolazi domaća porodica Begovića, a prvi kapetan je Salih-beg. Sudjelovao je u Dubičkom ratu (1787-1791), posljednjem vojnom sukobu između Turaka i Austrijanaca. Smrtno je ranjen u okršaju sa kajzerovom vojskom kod Koraća i pokopan kraj derventske gradske džamije.

Salih-begov nasljednik je Mustafa-beg, koji je poginuo u borbi protiv Karađorđevih ustanika na Mišaru, 1806. godine. Naslijedio ga je maloljetni sin Mahmud-beg. Za vrijeme negove malodobnosti zastupao ga je rođak Osman-beg, zbog tjelesne građe nazvan Veliki. Osman-beg je 1808. oko dva mjeseca zadržao u Derventi austrijskog konzula Mitesera (ranije pomenutog) na putu za Travnik (tadašnje sjedište Bosanskog pašaluka), iako je ovaj imao sve potrebne isprave. Osman-bega je, iz nepoznatih razloga, pogubio bosanski vezir u Travniku 1822, a u kapetansku stolicu u Derventi zasjeo je dvadesetogodišnji Mahmud-beg.

Mahmud-begova sestra bila je udata za gradačačkog Husein-kapetana Gradaščevića, vođu antireformskog pokreta u Bosni. I sam Mahmud-beg se borio protiv sultanovih reformi. Nakon ukidanja kapetanija, preselio se u Žepče, gdje je i umro. Njegovi potomci su derventska porodica Kapetanovići (Kreševljaković, 1980).

Nakon što je na Berlinskom kongresu Austro-ugarska monarhija dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu („da napravi red“), njene vojne snage zauzele su Derventu, u jesen 1878. Tvrđava je porušena 1890. godine.

Gradovi odavno nemaju odbrambenu funkciju, ali imaju brojne druge (polifunkcionalna naselja), među kojima je važna i kulturna funkcija. Na platou gdje je nekad bila locirana tvrđava, kao i u neposrednoj blizini, danas su smješteni kulturni, sakralni i spomenički objekti, iz različitih vremenskih i ideoloških epoha. Kada se dodaju kulturni stvaraoci, kojih nesumnjivo ima, može se istaći da savremena Derventa ima potencijal da bude „tvrđava kulture“.

Željko Asentić

1 komentar

  1. Dobro je da ima ljudi koji se interesuju i pišu o istorijatu Dervente po svim pitanjima…šteta je što se ne objavi neka knjiga koja uokviruje sve dosad poznato o Derventi…ima dosta materijala i treba ga skupiti na jedno mjesto…malo zaviriti i u dokumentaciju Osmanskog carstva i Auatrougarske monarhije… opisati onako kako je bilo bez uljepšavanja ili prilagođavanja nečijim interesima…neka monografija ili slično…nebi tu trebalo puno sredstava da se angažuju stručni ljudi željni da urade takav posao…to bi bila sitnica od opštinskog budžeta pogotovo jer se na nekim drugim mjestima bezveze bacaju sredstva naročito za političku promociju…ima za taj posao spremnih i stručnih ljudi….kao što su istoričari Kljajić, Asentić i drugi…što se ne napiše biće zaboravljeno…a šteta je jer derventa ima bogatu istoriju…

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!

Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne odražavaju stavove redakcije portala Derventa Cafe. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja, provociranja i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja.

Portal Derventa Cafe zadržava pravo da obriše komentare bez bilo kakve najave i objašnjenja te da preda podatke o IP adresama nadležnim institucijama u slučaju zahtjeva.

Please enter your name here